„Konkurencija ne spava", naslov je teksta koji je objavio dnevni list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) o tome kako se EU bori za utjecaj na Balkanu s Kinom, Turskom i drugim zemljama. Autor Michael Martens bilježi određene izmjene u paradigmi Europske unije kada je riječ o budućem pristupu zemalja zapadnog Balkana toj zajednici.

Razlog za to je, kako se navodi, potreba EU-a da zadrži primat kada je riječ o gospodarskom utjecaju u šest zemalja s perspektivom pristupa. „Dobrih 80 posto izvoza šest zemalja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Srbija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija) ide u članice EU-a. Gotovo 60 posto uvoza stiže odatle. Regija je ekonomski jasno upućena na EU. Ali, drugi akteri je sustižu, prije svega Kina."

„U Srbiji, najvećoj među – po europskim mjerilima malim – privredama regije, vrijednost kineskih investicija je, prema podacima Narodne banke Srbije, 2010. još iznosila potpuno beznačajnih 2,4 milijuna eura. Prema istom izvoru, 2022. se radilo već o 1,4 milijarde eura."

Gospodarski značaj Kine u jugoistočnoj Europi je sve veći, a autor podsjeća da se, kada je riječ o navodnim kineskim „investicijama“, „često naprosto radi o kreditima“: „Države posuđuju novac od kineskih banaka da bi mogle platiti velike projekte poput mostova, autocesta ili željezničkih trasa.“

„Najdrastičniji primjer za to je Crna Gora, koja je 2014. podigla kredit veći od 800 milijuna eura da bi joj Kina izgradila komadić autoceste od 45 kilometara. Ta dionica bi se trebala produžiti i jednog dana povezati Jadran, kao i Podgoricu s Beogradom, ali trenutno vodi – u ništa. A kreditna suma iznosi negdje oko petine godišnjeg BDP-a Crne Gore."

Zaključak glasi: „Europska unija je u regiji i dalje ekonomski daleko najvažniji čimbenik, ali geopolitička konkurencija ne spava“. Jer, tu su i Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, kao i (u posljednje vrijeme doduše u sve manjoj mjeri) Rusija.

Prijedlog njemačkih demokršćana za Balkan

Autor se poziva i na politologinju Marinu Vulović koja je u berlinskoj Zakladi za znanost i politiku (SWP) sudionica projekta „Geostrateška konkurencija EU-a na zapadnom Balkanu". U toj studiji se navodi da EU spomenute konkurentske zemlje smatra rivalima, što se vidi i iz podatka da je Unija 2020. donijela gospodarski i investicijski plan za zapadni Balkan.

Tu se spominje „deset paradnih projekata za energetske i infrastrukturne mjere u vrijednosti od devet milijardi eura, koji se financiraju iz sredstava takozvane pristupne pomoći za kandidate za prijem u EU“. „A dodatno bi trebale stići i investicije vrijedne do 20 milijardi eura od drugih međunarodnih financijskih institucija. To je direktan odgovor na kineske i ruske privredne aktivnosti na zapadnom Balkanu", kako piše u spomenutoj studiji.

Spominje se i prijedlog koji je i zastupnički klub CDU/CSU-a u Bundestagu postavio kao glavni temelj svoje balkanske politike, naime, „model u kojem se prije punopravnog članstva otvara zajedničko tržište, kao što je to 1994. bio slučaj s Finskom, Švedskom ili Austrijom u okviru njihovog učlanjenja u Europski ekonomski prostor".

„Taj etapni cilj se često pogrešno shvaća kao neka vrsta zone slobodne trgovine u kojoj brojne manjkavosti dotičnih zemalja na planu pravne države ostaju netaknute. No, to se ne misli tako, kako pojašnjava Marina Vulović. Da bi pristupile zajedničkom tržištu, zemlje zapadnog Balkana najprije bi morale podnijeti „značajne reforme pravne države“, na primjer, kada se radi o javnim natječajima ili borbi protiv korupcije."

„Iz toga bi mogla proisteći nova dinamika ako pojedinačne vlade, videći cilj koji izgleda realistično, zaista reformiraju svoje države i za to budu nagrađene pristupom zajedničkom tržištu. (...) Nova dinamika u pristupnom procesu, koja počiva na postupnoj gospodarskoj integraciji u EU, stavila bi u izgled opipljive ciljeve koji se mogu dostići prije punopravnog članstva“, konstatira se u studiji.

„To još nije službena linija EU-a, ali upadljivo je da se takvo postupanje sve češće spominje i razmatra", upozorava Michael Martens.

„Kome pripada Bosna i Hercegovina?"

Isti autor je u frankfurtskom dnevniku objavio i analizu pod naslovom „Kome pripada Bosna i Hercegovina?".

„U Bosni i Hercegovini već godinama vlada spor oko državne imovine“, to jest oko pitanja „kome Bosna pripada" i „kakva je Bosna država". Nakon objašnjenja ustrojstva države po Dejtonskom sporazumu, autor napominje da predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik smatra da „Bosna kao država nema nikakav posjed. On tvrdi da sve pripada entitetima. Dodik predstavlja Bosnu kao savez država u koji su se udružile Federacija i Republika Srpska koje su u njega unijele svoju imovinu".

„Namjera iza toga je jasna: da je Bosna i Hercegovina zaista savez država, njeni sastavni dijelovi bi ju mogli napustiti, što znači da bi se Republika Srpska mogla proglasiti neovisnom ili se priključiti Srbiji, kako to Dodik već godinama najavljuje.“

„No, država koja je uz američko posredovanje nastala pregovorima u Daytonu, nije konfederacija, kako to potvrđuje bosanski stručnjak za ustavno pravo Kasim Trnka: „U Dejtonskom sporazumu nigdje se ne kaže da su Federacija i Republika Srpska države. Uvijek je riječ o entitetima. Država je Bosna i Hercegovina." Bosanski Ustavni sud je više puta potvrdio: šume, rijeke, jezera, brda, vojni objekti, ceste, željezničke pruge, ali i mali bosanski izlaz na more koji se oko Neuma poput klina gura kroz hrvatsku Dalmaciju, pripadaju bosanskoj državi – a ne dva entiteta od kojih se ona sastoji. Međutim, država može dodijeliti pravo na korištenje entitetima, gradovima ili općinama."

Autor dalje piše da Dodik ne želi ni čuti za nadležnosti zajedničke države i da je po njemu sve što se nalazi na području Republike Srpske – njena imovina. Kasim Trnka to smatra pogrešnom interpretacijom i po njemu se sada u spor treba umiješati visoki predstavnik Christian Schmidt koji bi na temelju tzv. Bonskih ovlasti mogao donijeti odgovarajući dekret – kao što je to već više puta učinio.

„Doduše, Dodik, tijesan saveznik ruskog predsjednika Vladimira Putina, ne priznaje visokog predstavnika i više puta je izjavio da će ignorirati njegove ukaze. Zato se u katastarskim knjigama Republike Srpske bosanski državni posjed sustavno i dalje registrira kao imovina RS-a. „To je protuustavno", upozorava Trnka, koji traži da Schmidtov dekret poprati i međunarodni pritisak na Dodika.“ I zato smatra da bi u obzir mogle doći i međunarodne sankcije poput onih protiv Rusije i Bjelorusije.

„Schmidt je zatražio od bosanskog parlamenta da zakonski regulira pitanje državne imovine. Istovremeno je sazvao komisiju koja bi do jeseni trebala izraditi prijedloge rješenja. Završni izvještaj s preporukama i procjenama bi još ove godine trebao biti podnijet parlamentu. Poslije toga će, kako se saznaje u Sarajevu, od reakcija sudionika ovisiti kako će Schmidt dalje postupati. Moguće je da će donijeti zakon dekretom ukoliko ga parlament ne donese. Ali, što onda?"

Martens prenosi kako Dodik jasno stavlja do znanja da ga odluke „njemačkog turista u Sarajevu" ne tangiraju i da visoki predstavnik nema vojsku koja bi mogla provesti njegove dekrete.

„Kakva je korist od dekreta ako se on u Republici Srpskoj ignorira? Schmidt je nedavno dekretom donio i dopunu zakona prema kojoj se za neprovedbu njegovih ukaza predviđa kazna. Državnim službenicima koji ih ignoriraju prijeti do pet godina zatvora." Sada se postavlja pitanje: jesu li oni spremni upustiti se u taj rizik?

„U međuvremenu je ured visokog predstavnika upozorio investitore da u Bosni ne sudjeluju u poslovima s neraščišćenim imovinskim odnosima. U dopisu u koji FAZ ima uvid Schmidt je još u travnju 2022. informirao udruženja poslodavaca, savez banaka, trgovinske komore i druge organizacije: poduzeća moraju posebno u Republici Srpskoj precizno ispitati rizik i izbjegavati investicije u koje je uključena državna imovina."

To bi, kako piše Martens pozivajući se na izvore u Sarajevu, moglo otežati Dodiku daljnje postupanje. Pretpostavlja se i da Dodik svojata državnu imovinu kako bi ju mogao koristiti kao jamstvo za nove kredite na koje je njegov prezaduženi entitet upućen – tako da i oni koji dodjeljuju kredite moraju znati da to nije - nikakva sigurnost.

„Doduše, i Zapad je sam doprinio zaoštravanju frontova u sukobu time što je rješenje spora proglasio za preduvjet prijema zemlje u NATO. Tako je ondašnja američka ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton svojevremeno jasno zatražila od bosanskih političara da nađu rješenja za vojnu imovinu, jer da inače približavanje Bosne NATO-u neće napredovati.“

Za političare bosanskih Srba poput Dodika, koji striktno odbijaju prijem Bosne i Hercegovine u Sjevernoatlantski savez, to je dobar povod da se nerješavanjem spora oko državne imovine dodatno osiguraju protiv prijema BiH u NATO. „A hoće li dekreti visokog predstavnika tu nešto promijeniti – to ostaje upitno", piše Michael Martens za Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Priredio: S. Bojić

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu