Ovaj film će mnogima, pogotovo u vladinim institucijama u Berlinu, teško sjesti na želudac. Dokumentarni film "Slatki otrov", prikazan ovih dana premijerno u Hamburgu, kritizira državnu humanitarnu pomoć zemljama u razvoju, posebice u Africi. Heller je veći dio života proveo u Africi i u svom filmu je dao lokalnom stanovništvu da kaže što misli o europskoj humanitarnoj pomoći Africi. Rezultat je porazan.

Nomadi ili ribari

Film je sniman dugi niz godina i u nekoliko afričkih zemalja i tako na neki način predstavlja analizu gospodarskog i političkog razvoja u postkolonijalnoj Africi. No iz jedne, kolonijalne, stanovnici Afrike su, kako kaže redatelj, prešli u jednu drugu vrstu ovisnosti. "Mene je oduvijek užasavala ovisnost i letargija u koju su stanovnici Afrike upali zahvaljujući pomoći u razvoju", rako je Heller nakon premijere filma. On ne osuđuje paušalno pomoć koja iz bogatijih dijelova svijeta stiže u Afriku kao reakcija na aktualne elementarne katastrofe poput suša. No on kritizira dugotrajnu pomoć Zapada koja često nije prilagođena potrebama ali i iskustvima lokalnih naroda. U filmu "Slatki otrov" se tako navodi slučaj jednog projekta Norveške vlade koji je imao za cilj, nomadski narod Turkana na sjeveru Kenije učiniti sjedilačkim. Projekt u koji je uloženo mnogo novca i u sklopu kojeg je na obali jednog jezera nikla velika tvornica za preradu ribe, u potpunosti je propao. Norvežani su se jednostavno povukli kad su uvidjeli da iz nomadskog naroda ne mogu u nekoliko godina učiniti ribare sa stalnim prebivalištem.

Profitiraju zapadne tvrtke

No najgora posljedica sustavne materijalne pomoći, i film to jasno pokazuje, trajna je ovisnost građana o pomoći Zapada. Drugi primjer ide na račun Njemačke vlade koja je na zapadu Afrike gradnjom jednog melioracijskog sustava prouzročila prisilno preseljenje većeg broja stanovnika i to u krajeve s manje plodnom zemljom. Projekt je prekinut na pola puta zbog političkih promjena u Njemačkoj i "prebacivanja težišta" na druge projekte. Danas su muškarci iz pogođene regije većinom ilegalno u Europi a žene i djeca kod kuće gladuju. U filmu Heller pušta stanovnike da sami svjedoče o besmislenim i skupim projektima kojima Zapad već desetljećima opskrbljuje Afriku i istodobno se ustručava od upiranje prstom i plakativnih komentara. No u razgovoru za Deutsche Welle, on jasno od političara traži samo jedno: "Prekinite s državnom pomoći". Razloga ima mnogo. Svima treba biti jasno da od basnoslovno skupe mašinerije pomoći profitiraju isključivo tvrtke na Zapadu. Umjesto da jednostavno u Afriku šalje hranu i tako se rješava viškova i umjetno drži cijenu na visini, EU bi trebao potpomagati lokalnu poljoprivredu. Ovako besplatna hrana sa Zapada uništava i ono malo poljoprivrede koja postoji na lokalnoj razini. Potrebna je i bolja suradnja s lokalnim nevladinim organizacijama koje imaju bolji pregled nad situacijom.

I na kraju se postavlja pitanje: zašto preko 600 milijardi dolara pomoći afričkim zemljama u posljednjih 50 godina nije urodilo plodom? Jedan afrički novinar u filmu kaže: "Pomoć uništava svaku motivaciju jer ona ne podstiče samoinicijativu". Ostatak su učinili lokalna korupcija i nestabilni politički sustavi. No jedan afrički poduzetnik na kraju filma zaključuje: "50 godina nakon postizanja neovisnosti velikog broja afričkih zemalja je došlo vrijeme za građane ovih zemalja da napokon uzmu stvar u svoje ruke a ne da čekaju na pomoć".