I 2016. je bila annus horribilis, jedna užasna godina. U svijetu vlada nered: na Bliskom istoku se vode grozni ratovi - u Siriji, Jemenu, Libiji, prikriveno i u Iraku. Takozvana "Islamska država", vrhunac brutalnog, ubilačkog, fundamentalističkog terora, još nije pobijeđena. Autokrati, despoti, diktatori su trajno uništili nježne zametke Arapskog proljeća. I to s odrazom na čitavu regiju koja svakako može biti epicentar jedne političke i društvene eksplozije koja bi uzdrmala cijeli svijet - što će se možda i dogoditi. Izgleda kao da Bliski i Srednji istok tonu u jedan 30-godišnji rat u kojemu ogorčene borbe međusobno vode velike obitelji, plemena i vjerske zajednice.

Europsku uniju muče sumnje u samu sebe

S druge strane, Europa, na čije obale stižu izbjeglice s Bliskog istoka, i sama je uzdrmana. Sama izbjeglička kriza je jasno dala do znanja da je "europska solidarnost" u najboljem slučaju fraza koja dobro zvuči, ali koja se ne može dokazati u politici. Brexit, najavljeni oproštaj Velike Britanije od EU-a, europsku je obitelj survao u duboke sumnje. Ta mirotvorna zajednica je ugrožena - a Unija se ni sama ne može odlučiti u kojem smjeru bi putovanje trebalo ići dalje. Pritom je već sada sigurno da će se, pored istočnoeuropskih putova nazad u nacionalno-državno samoodređenje i identitet, i u zapadnoj Europi promijeniti odnosi moći: u Nizozemskoj izgledno kroz Geerta Wildersa, a Francuska će u svakom slučaju dobiti novog predsjednika - vjerojatno jednog katoličkog "thatcherista" (poklonika politike bivše britanske 'Čelične lady' Margaret Thatcher, op. ur.), što je ravno revoluciji.

Ali i u Njemačkoj koja se trenutačno doima poput sigurne luke se u rujnu održavaju izbori. Nitko si u ovom trenutku ne može doista zamisliti da Angela Merkel - u kojoj god koaliciji - neće više biti kancelarka Njemačke. Ona je čvrsta utvrda u oscilacijama svjetske politike, i to više od jedanaest godina. Ali i u Njemačkoj će desno-populistička i nacionalno-egoistična stranka "Alternativa za Njemačku" (AfD) ući u Bundestag - s više mandata nego što je mnogima drago. I ovdje u Njemačkoj pobjeđuju desničarske ideje, desničarsko djelovanje, iako to neće biti dovoljno za preuzimanje vlasti. Njemačkom će se i dalje stabilno vladati. I stoga je Njemačka jedno sigurno sidro u nemirnoj i neugodnoj svjetskoj politici. I to iako je teroristički napad u Berlinu kratko pred Božić zemlju duboko potresao.

Trump i Putin - dva nepredvidiva predsjednika

Sljedeća nesigurnost: u SAD-u će vladati Donald Trump. Hoće li taj predsjednik biti predvidiv? Kako će se taj poslovni čovjek otvoriti prema vanjskoj politici? Hoće li vanjskopolitičke odnose shvatiti kao "deal" ili kao diplomatsku vještinu? Hoće li se kao vodeća sila uvrstiti u globalnu politiku ili ne? I prije svega: hoće li sam sebe shvatiti kao dio Zapada - ili će se samo usredotočiti i usmjeriti prema geslu "Make America great again"? 2017. tu štošta najavljuje.

No, 2016. je na svjetskopolitičkoj pozornici vidjela renesansu Rusije i Vladimira Putina. Rusija nije regionalna sila, kako je odlazeći predsjednik Obama jednom prilikom prezrivo zaključio. Rusija se upliće u događanja na Bliskom istoku i u Europi. Pritom se Moskva pouzdaje prije svega u vojna rješenja, a ne diplomatska te svjesno i cinično koristi nasilje: u Siriji ili u zamrznutim sukobima poput onog u istočnoj Ukrajini. Povratak Rusije na svjetsku pozornicu je i povratak vojnog djelovanja u svjetsku politiku, kako bi se osigurali utjecaj i moć. Na to će Zapad, ukoliko ga još uvijek bude kao cjeline u "godini prvoj" Donalda Trumpa, morati dati odgovor. Kao uostalom i Njemačka koja ionako tradicionalno već ima poteškoća s intervencijama.