Sada je i službeno. U SAD-u stupaju na snagu carine od 25 posto na čelik i 10 posto na aluminij iz Europska unije. Kao što se i očekivalo, Donald Trump nije popustio pod pritiskom iz Europske unije , američkog ministarstva obrane i proizvođača automobila.

Osim velikih naslova u američkom tisku o spašavanju domaćih radnih mjesta, Trumpova administracija očekuje i jedan drugi efekt. Ona ovu taktiku vidi kao batinu kojom može maltretirati sve one koje smatra slabijima. Donald Trump je po tome poznat, po svim prijetnjama i izljevima bijesa. No ovaj pojednostavljeni pristup praktički poništava desetljeća bliske suradnje i postaje dio standardne procedure službenog Washingtona.

Europljani kipte od bijesa i pozivaju na recipročne mjere uvođenja specijalnih carina na neke tipične američke proizvode poput whiskeya i Harley-Davidson motocikala ili traperica. No ono što se gubi u svim ovim tweetovima, povicima i jadikovkama je činjenica da SAD imaju pravo tražiti nove forme svjetske trgovine čak i ako su umotane u agendu „nacionalne sigurnosti".

Proizvoljne intervencije

U isto vrijeme treba imati na umu da je deregulacija jedan od temeljnih postulata Trumpovog plana. Porezne reforme i ukidanje mnogih financijskih regulativa na domaćem terenu su primjeri za takvu politiku. Kad je u pitanju međunarodna trgovina, Trumpova administracija provjerava svaki detalj.

No ako stavimo po stranu nacionalne interese, pravi pobjednici ili žrtve ovog tarifnog okvira mogu biti samo poduzetnici. Uoči odluke u uvođenju specijalnih carina i za europske partnere, američke kompanije su se žalile da se radi o partiji pokera s visokim ulogom. Mnogi se još uvijek nadaju da su ove posljednje carine samo žeton na pokerskom stolu i da neće dovesti do „ti meni, ja tebi" trgovinskog rata koji bi mogao naškoditi industriji.

Ako postoji nešto što poslovni svijet mrzi onda su to porezi i neizvjesnost. I nepredvidivost je ubojica raspoloženja među poslovnjacima. Nagle promjene u svijetu globalno povezanih lanaca opskrbe su jednostavno šok koji poduzeća tjera na potragu za skupljim zaobilaznicama. Ako se tome doda i povećanje cijene kapitala dolazimo do loših poslovnih rezultata. A veći troškovi će biti naravno prebačeni na leđa potrošača diljem svijeta.

Ne bacaj kamenjem..

Iako dodatna davanja nisu ništa novo i na snazi su svuda po svijetu, ono što ovaj paket mjera čini opterećujućim je činjenica da ih jedna strana doživljava kao nešto što se temelji na nepoznavanju ekonomije a ne na konstruktivnom promišljanju. Dok druga strana jednostavno ispunjava predizborna obećanja šaljući jednostavnu poruku „America na prvom mjestu" industrijskim radnicima američkog Srednjeg zapada.

No jedna nova studija Njemačkog centra za međunarodnu ekonomiju pri Ifo institutu doista potvrđuje tu nejednakost kada su u pitanju nameti i dolazi do zaključka da su prosječni američki nameti na uvoz niži nego oni u Europskoj uniji.

Trump uvijek iznova ponavlja da Europljani američke automobile opterećuju s 10 posto dok SAD automobile iz EU-a sa samo 2,5 posto. U nekim drugim slučajevima je situacija obrnuta. Obje strane su u sjeni ovih činjenica i ni Washington ni Bruxelles ne vide kako izići iz ove zbrke čistog obraza i spašenih radnih mjesta.

Europljani sada žele uvesti još više ograničenja i osim toga planiraju tužbu protiv Amerike pred Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO). To Ameriku čini još tvrdoglavijom. Na kraju zaista više ne igra ulogu jesu li mjere Washingtona legalne ili ne. Kina je u stanju lako popuniti prazninu isto kao što je to učinila u Iranu.

Ono što je mnogo važnije je loš okus u ustima i dugotrajni efekt proizvoljne diplomacije. Obje strane će za pregovarački stol trebati donijeti realna očekivanja i čelične živce jer svijet bez poslovnih partnera i saveznika na koje se može osloniti je jedno vrlo otužno mjesto.