Zapravo je začuđujuće da francuski konzervativci već prije nisu došli na Françoisa Fillona. Jer on se odlično uklapa u postojeći politički krajolik. Bivši francuski premijer se čini kao da je stvoren za predsjedničkog kandidata: socijalno angažiran i pritom konzervativan, uvjereni katolik, kritičar islama, patriot s nacionalističkim momentima i pristaša radikalne neoliberalne ekonomske reforme.
Pra-konzervativac iz provincije
François Fillon se uopće ne mora niti truditi da ga se prihvati kao desničara, s čim je muku mučio njegov politički protivnik Nikolas Sarkozy. Isto tako mu nije potrebno da bude još desniji od Marine Le Pen jer je već sam po sebi kandidat duboko konzervativnog dijela Francuske.
To su ljudi koji oduševljeno slušaju njegovo zaklinjanje u obitelj, kršćanstvo i tradicionalne vrijednosti. Građani kojima je uvijek bila muka slušati ljevičarske teme o istospolnom braku i multikulturalnom društvu. Oni hoće predsjednika koji će čvrstom rukom u državu unijeti mir i red u doba kad prijete teroristički napadi i socijalni nemiri.
Fillon se točno uklapa u trendove kojima se danas osvajaju birači: retorikom nacionalnog identiteta koju navodno ugrožava utjecaj islama i povrh toga hvali francuske vrijednosti i tradicije.
I Francuska želi opet postati velika
Mnogi Francuzi i dalje sanjaju o dolasku novog oca nacije koji bi bio politički izbavitelj u tradiciji njihovog prvog poratnog predsjednika Charlesa de Gaullea. To je politika nostalgije, ali ona je dala krila i referendumu o Brexitu baš kao što je i Donalda Trumpa dovela u Bijelu kuću. Iza te nostalgije stoji čežnja za prošlošću gdje su postojale čvrste granice, jasne vrijednosti i jednostavna rješenja. Za vremenom u kojem se Francuz u svom provincijskom gradiću još osjećao kao gazda. To je političko mađioničarstvo koje potiče ekstremno desni populizam i autoritativnu politiku. Jer François Fillon obećava Francuzima ono što im ne može pružiti: nadzor nad loše integriranim muslimanskim sugrađanima, povratak tradicionalnih vrijednosti i povratak Francuske kao Grande Nation na svjetsku pozornicu. Sve to povezano s gospodarskim reformama koje će zemlji donijeti blagostanje i radna mjesta.
Barem kad je riječ o ovom posljednjem, Fillom je pošten: prijeti Francuskoj oštrim mjerama po uzoru na Margaret Thatcher, makar uzgred rečeno; od posljedica njezinih mjera Velika Britanija još i danas stenje. Možemo se nadati da će se ovaj kandidat ako postane predsjednik ipak sjetiti i inteligentnijih mjera.
Ljubav prema Putinu
Za razliku od Mariane Le Pen i njezinog Front Nationala, François Fillon ne teži uništavanju Europske unije. Ali dijeli njezinu opskurnu ljubav prema Vladimiru Putinu: to prijateljstvo između diktatora iz Kremlja s konzervativnim kandidatima do sad nitko nije uspio objasniti. U svakom slučaju, Fillon kao predsjednik može lako pomutiti planove Angeli Merkel koja se trudi obuzdati Putinove ekspanzionističke ambicije.
Isto tako želi da se nesretna Sirija baci nazad u ralje Asadovog režima i sigurno će se pobrinuti za nemir na istoku Europe. I kada je riječ o politici prema izbjeglicama ovaj Francuz daje naslutiti kako nema ambicija više biti partner, nego protivnik od kojeg se ne može očekivati nekakva solidarnost.
Najbolje što se trenutno može reći o Françoisu Fillonu jest da će vjerojatno biti u stanju pobijediti ekstremno desni Front National. Ako se to izuzme, sve što se od njega čulo u postupku izbora ne ulijeva previše nade niti liberalnoj demokraciji niti Europi.