Ako u arapskom svijetu postoji velemajstor cinizma, onda je to sirijski predsjednik Bašar al-Asad. Od 2011. on se najbrutalnije što može bori protiv legitimnih zahtjeva vlastitog stanovništva. Na taj način, a i svjesno kalkuliranom odlukom da iz sirijskih zatvora pusti vjerske ekstremiste, on je rasplamsao rat koji se, barem kratkoročno, razvija u njegovu korist.

Na sirijskom tlu dozvolio je nastanak monstruma protiv kojeg se ujedinio cijeli niz država: monstrum je teroristička milicija IS (Islamska država). Rusija, Iran, Irak i Hezbolah s jedne strane, Amerikanci, Saudijska Arabija i Katar te EU s druge strane. Svi oni su se ujedinili tijekom rata u borbi protiv IS-a i doprinijeli su na taj način i opstanku Asadovog režima na vlasti.

Asadova (djelomično) uspješna igra

Sad je i Turska, još jedan bivši Asadov protivnik, promijenila stranu. Jedan turski vojni konvoj je prešao granicu susjedne Sirije. Službeno se radi o borbi protiv IS-a koji je odgovoran za nekoliko krvavih napada u Turskoj. Neslužbeno, a možda je to i primarni cilj, radi se o borbi protiv Kurda, čije je položaje u Siriji Turska do sada napadala iz borbenih zrakoplova.

Asadova je igra uspjela: u sukobu protiv monstruoznih "božjih ratnika" IS-a, i to bez obzira na počinjene najteže ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, njemu je pošlo za rukom predstaviti se kao predvodnik borbe protiv barbarstva. Međunarodna zajednica u njemu vidi manje zlo od IS-ovih boraca koji odrubljuju glave svojim žrtvama.

Već sad se može reći da će Asadova računica, u najboljem slučaju samo djelomično dovesti do dobrog kraja. On će se možda još neko vrijeme uspjeti održati na vlasti. Ali je više nego neizvjesno što će na koncu (pre)ostati od države koja mu je povjerena, države koju je naslijedio od svog oca. Rusija i Iran Asada ne podržavaju samo iz pukog prijateljstva. Oni će, kad za to dođe vrijeme, obznaniti i cijenu svoje politike.

Kurdi pred novim izazovima

A što se tiče Turske: od državnog predsjednika koji se poziva na duh "koji je utemeljio Osmansko carstvo" može se svašta očekivati. Dio Osmanskog carstva nekoć je bilo i područje današnje Sirije. Nejasno je kakve kombinacije u glavama potiče to povijesno podsjećanje u Ankari. Sirija u svakom slučaj nakon ulaska turskih snaga ima još jedno novo otvoreno bojište.

Najnesretniji zbog turskog upada su vjerojatno Kurdi, i oni u Siriji, ali i oni u Turskoj. Čini se da su njihovi planovi o daljnjoj autonomiji tako pretrpili težak udarac.

Još jedan udarac su dobili sredinom tjedna, kada je američki vicepredsjednik Joe Biden tijekom posjete Ankari od sirijskih Kurda zatražio da se povuku na područje istočno od Eufrata. "Izričito podržavamo ono što čini turska vojska", kazao je Biden nakon sastanka s turskim predsjedniko, Erdoganom. SAD je osim toga zaprijetio Kurdima "rezanjem" vojne pomoći.

Hladna realna politika

To je jasan signal gdje se nalaze prioriteti Washingtona – naime u Ankari. Tursko-rusko približavanje, diskretni tursko-iranski razgovori u Ankari, novi ton u izjavama Bašara al-Asada: sve to zapadni partneri Turske nisu sigurno registrirali bez zabrinutosti. Ankara bi se, strahuje se, mogla prebaciti u rusko-šijitski tabor. To se na Zapadu želi spriječiti. I ništa drugo Joe Biden nije ni precizirao svojim izjavama.

Ceh bi za to mogli platiti dosadašnji partneri SAD-a u borbi protiv IS-a, Kurdi. Oni se vjerojatno opet osjećaju, ako ne prevarenima, onda barem ne poštovanima – i to 100 godina nakon što su zapadne države u pregovorima oko poslijeratnog uređenja "izbrisale" već najavljeno formiranje kurdske države. Ova regija će i ubuduće ostati nemirna.