Turskoj teško da se može pozavidjeti: s jedne strane, na njezinim granicama jedna navodno religiozno motivirana, ali vjerojatno najbrutalnija grupa današnjice, terorizira velike dijelove dviju susjednih zemalja. Stotine tisuća ljudi, kako u Iraku tako i u Siriji, više ne vide način kako prebjeći u Tursku kako bi spasili svoj goli život. Istovremeno Recep Tayyip Erdogan, koji ne važi za osobu koja pokazuje žaljenje zbog primjene nasilja nad protivnicima u svojoj zemlji, pažljivo nastoji da ne okrene protiv sebe „Islamsku državu“.

U međuvremenu, 49 turskih državljana koje je teroristička milicija IS zarobila u generalnom konzulatu Turske u Mosulu je oslobođeno. Još uvijek se ne zna po kojoj cijeni. Čudno je već bilo to da džihadisti s jedne strane zapadne taoce ubijaju zastrašujuće brutalno, dok se prema turskim zarobljenicima odnose veoma blago. Je li to bila nagrada za do sada nejasnu dimenziju Turske podrške religiozno fanatičnim dijelovima sirijske oporbe u borbi protiv režima u Damasku?

Sigurno je to da Erdogan sada mnogo lakše može odobriti zračne napade svojih zapadnih saveznika, koje predvodi SAD. On je u više intervjua obećao logističku podršku – doduše bez direktnog sudjelovanja. Tome se Turska i kao članica NATO-a toliko opirala da je glavni stožer turske vojske odmah reagirao na medijske izvještaje, prema kojima su američki zrakoplovi napade na položaje IS-a trebali izvoditi iz Turske. Ni jedan naoružan američki zrakoplov i ni jedna naoružana bespilotna letjelica ne smije koristiti turski zračni prostor. To se prije svega odnosi na američku zračnu bazu Incirlik u Sredozemnom moru.

Erdogan se mora opredijeliti

Ukoliko je Erdogan već odlučio napustiti svoj neodlučan kurs, on se mora jasno opredijeliti i da se pripremi na direktnu vojnu podršku. Jer nijedna država Zapada nije suočena s tako velikim problemima s izbjeglicama. Broj izbjeglica iz Iraka i sada iz Sirije iznosi skoro dva milijuna. Protesti domaćeg stanovništva zbog krize s izbjeglicama sve su veći. Zaokret bez tvrđeg stava protiv „Islamske države“ djeluje nemoguć.

Pogrešna vanjska politika sad se osvećuje Ankari. Turska politika pokazala je dezorijentiranost u vezi s nemirima u arapskim državama. Kada je u Siriji počeo građanski rat, Erdogan je veoma brzo stao na stranu protivnika diktatora Bašara el Asada i zalagao se za njegovo brzo svrgavanje s vlasti. Sada mora gledati kako Zapad razmišlja o tome da Damask i Bagdad pridobije na svoju stranu u borbi protiv IS-terorista. Turska također mora živjeti i sa time da Kurdi u susjednim zemljama moraju biti naoružani od strane Zapada, kako bi se mogli obraniti od napada „Islamske države“.

Ne, Turskoj nije za pozavidjeti. Zbog grešaka u svojoj vanjskoj politici ona se sada nalazi u labirintu. Izlaz iz njega može pronaći samo zajedno sa zapadnim saveznicima i zato mora podržati njihove odluke. Novi neodlučni kurs u odnosu prema susjedima, kao i prema teroristima, Turskoj bi mogao ispostaviti račun koji više ne bi bila u stanju platiti. Od uloge regionalne sile na Bliskom Istoku Turska se u svakom slučaju do daljnjeg oprostila.