Presuda Suda Europske unije od ove srijede (26.7.) koja se tiče europskog sustava pružanja azila nije donijela ništa novog. Sud je jednostavno potvrdio da je i dalje na snazi pravilo po kojem je za podnositelja zahtjeva za azilom odgovorna ona zemlja u kojoj je podnositelj prvo kročio na tlo Europske unije. I da je isto tako ovo pravilo bilo na snazi i u kriznim godinama 2015. i 2016. No naknadno slanje izbjeglica iz Švedske, Njemačke, Austrije, Mađarske, Slovenije i Hrvatske natrag u zemlju u kojoj su one prvo kročile na tlo EU-a, nije više moguće.

Efekt presude međutim je prije svega rasprava oko pravila o sustavu azila koja su definirana u tzv. Dablinskoj odredbi III. Ova rasprava je više nego nužna jer se od izbjegličke krize 2015., s kojom se EU jedva nekako izborio, nije dogodilo ništa. Iako su mnoge zemlje članice priznale da "Dublin" u slučaju masovnog dolaska izbjeglica ne funkcionira, o reformi ovog sustava nije došlo do dogovora. I to unatoč činjenici što sljedeća kriza ovakve vrste može nastupiti svakog trenutka.

Dublin je kratko bio mrtav, sad opet živi

Italija, koja je prema Dublinu III, odgovorna za sve izbjeglice koje iz Libije preko Sredozemlja stižu u Europu, je polako puna. Samo je pitanje vremena kada će Rim početi ignorirati Dublin III i izbjeglice slati preko granice: u Francusku, Švicarsku, Sloveniju ili Austriju. Upravo tako je i Mađarska reagirala 2015. na val izbjeglica koje su stigle preko Grčke. Mađarski ministar unutarnjih poslova je tada objasnio kako je njegova zemlja preopterećena a osim toga se ni ne osjeća odgovornom. I tako je Mađarska izbjeglice poslala prema Austriji i Njemačkoj.

Grčka je odavno ispala iz sustava Dublin III jer su europski sudovi zaključili kako je postupak prema azilantima u ovoj zemlji nehuman. Pozivajući se na ovu činjenicu, njemačka kancelarka Angela Merkel je "Dublin" proglasila "disfunkcionalnim". To je shvaćeno kao poziv svim izbjeglicama da se upute prema Njemačkoj. Tek kad su zemlje članice EU-a shvatile koji kaos nastaje bez primjene "Dublina", ovo pravilo je uz mnogo muke ponovno stupilo na snagu. I Angela Merkel i Viktor Orban su bili složni u jednom: "Dublin je ipak na snazi". No europsko pravo je moglo biti primijenjeno tek nakon što je Balkanska ruta uz pomoć Turske bila zatvorena.

Bez djelovanja, sljedeća kriza je neizbježna

Danas su opet prve zemlje na "bojišnici", Grčka i Italija, do kojih izbjeglice dolaze morskim putem, odgovorne za najveću većinu slučajeva. Sve ostale vanjske granice EUropske unije su u međuvremenu hermetički zatvorene. Kako bi rasteretile zemlje koje se prve nalaze na udaru i kako bi bila spremnija na nove krize, Europska unija je još 2015. donijela odluku po kojoj bi se podnositelji zahtjeva za azilom iz Grčke, Italije i tada još izbjeglicama pune Mađarske, trebali biti raspoređeni po ostalim zemljama članicama. No ova odluka nikad nije primijenjena.

I dalje je na snazi stari Dublin III koji definira zemlju koja je prva nadležna za podnositelja zahtjeva za azilom, ali iza ovog sustava ne stoji funkcionirajući sustav raspodjele. Stoga je samo pitanje vremena kada će ovaj sustav doći do vlastitih granica izdržljivosti i izgubiti se u kaosu. Sud Europske unije zemljama članicama EU-a, pa tako i Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Češkoj, daje do znanja da, kad je u pitanju politika prema azilu, postoji solidarnost i prema tome i obveza preuzimanja izbjeglica od zemlja s vanjskim granicama. Tužbe Mađarske i Slovačke koje se protive odluci o preraspodjeli treba odbaciti. Obveza solidarnosti je dio sustava, inače Dublin III ne može funkcionirati na dulje staze.

Izolacija štiti od solidarnosti

Europska komisija će na jesen predložiti reformu ovog ranjivog sustava. Raspodjela izbjeglica bi, ako ništa drugo a ono u kriznim razdobljima, trebala postati obveza zemalja članica. Koje bi napokon trebale prihvatiti ovu obvezu. Dosad je sve išlo u smjeru boljeg učvršćenja granica i izolacije prema vani. Legalni dolasci izbjeglica su time praktično nemogući. Kada, kako se planira, i ruta preko Sredozemlja bude zatvorena, tada će i posljednja mogućnost za ulazak u EU biti ukinuta. Nemojmo se zavaravati, potpuno zatvaranje prema vani je deklarirani cilj EU-ove useljeničke politike. Logika koja stoji iza ove izolacijske politike je isto tako više nego jasna: bez novih izbjeglica i podnositelja zahtjeva za azilom neće biti potrebno nikoga ni raspoređivati po zemljama članicama. Solidarnost unutar EU-a tada više neće biti niti potrebna.