Isprva je tu bila dvojba. Kad su prilozi #MeToo mojih prijateljica, kolegica i nebrojenih meni nepoznatih žena prošlog listopada poplavili moju korespondenciju – ponekad s iskustvima o spolnom napastovanju i nasilju, ponekad bez njih – bila sam suglasna sa zborom pogođenih. #MeToo se proširio kroz 85 zemalja i samo prvog dana se 200.000 puta spomenuo na Twitteru. Usprkos tome, tada nisam bila još sigurna hoće li se od tog hashtaga razviti nešto više od kratkotrajne kampanje u društvenoj mreži i koliko će dugo živjeti taj val zaprepaštenja zbog macho-kulture u Hollywoodu.

Razvilo se u mnogo više od toga! U kojoj mjeri se proširila svijest o seksizmu i strukturalnim zlostavljanjima u ovih dvanaest mjeseci nakon slučaja producenta Harveyja Weinsteina, to se može razlikovati od zemlje do zemlje i to svatko može doživjeti na svoj način. Ali jedno je jasno: kraj rasprave se još ne može niti naslutiti.

„Zašto nismo?"

Tek prije dva tjedna su korisnice Twittera pokrenule novo izdanje #MeToo i u hashu #WhyIDidNtReport pišu zašto već tada nisu prijavile zlostavljanje, često se nisu niti povjerile nekome zbog toga. Ovog tjedna televizijska legenda Bill Cosby u 81. godini života sjedi svoje prve dane višegodišnje zatvorske kazne zbog spolnog napastovanja, dok u SAD-u čitava zemlja pažljivo prati optužbe o zlostavljanju tri žene protiv kandidata američkog predsjednika za Vrhovni sud te zemlje, Bretta Kavanaugha.

U njemačkoj je ovog ponedjeljka s radom počelo Povjerenstvo za optužbe spolnog napastovanja i nasilja, nastalo u širokom savezu djelatnica i djelatnika u filmu, televiziji i kazalištu. I u Kini je nedavno ta rasprava dobila na zamahu, dok je strastveno zalaganje jedne mlade žene iz Sudana u emisiji DW Shababtalk protiv seksualnog nasilja u njezinoj domovini izazvalo prijetnje silom i pozive na bojkot. U siječnju se planira Women's March u čitavom svijetu.

Slučaj Kavanaugh: provjera realnosti

Sustav se klima, granice onoga što se šutke prihvaćalo se osjetno pomiču. Ipak, upravo slučaj Kavanaugh pokazuje kako je potrebno još mnogo truda da bi se postigle duboke promjene u društvu.

Za mnoge žene je bila otvorena pljuska da su američki republikanci zamalo u Povjerenstvu za pravosuđe prihvatili Kavanaugha, a da skoro nisu ni provjerili optužbe protiv njega. Jer to može samo značiti da najvišim političarima u Washingtonu uopće nije jasno – ili im je svejedno, koju poruku bi oni poslali žrtvama spolnog napastovanja takvom odlukom koja je spriječena u posljednji trenutak.

Nemojmo gajiti iluzije: trajat će duže od jedne godine kako bi se ispravile problematične razlike u moći i norme socijalnog suživota, koje su za mnoge još uvijek previše komotne ili čak ih stavljaju u prednost. Dosljedna solidarnost senzibilizirane javnosti sa žrtvama može ubrzati taj proces. Tu se ne može paušalno niti odrediti uloge muškarca i žena, to pokazuje i slučaj Asie Argento, aktivistice #MeToo koja je i sama suočena s optužbama za zlouporabu.

Isplati se...

Ipak: po aktualnom istraživanju britanske organizacije za prava žena The Fawcet Society, većina muškaraca od 18 do 34 godina tvrdi da se više angažira protiv spolnog zlostavljanja od početka #MeToo.

Još je važniji stalni dijalog. Refleksni strahovi nekih od borbe između spolova, od lova na vještice među uglednicima i navodne zabrane i nedužnog flerta koji su se javljali na početku, jasno pokazuju kako je složena ova rasprava i koliko slojeva ima ova nepravda koja se osjeća.

Ako ne želimo da impulsi #MeToo ipak ne presahnu 2019., moramo dalje razgovarati o tome i također se i svađati. Za kuhinjskim stolom i na radnom mjestu, na Twitteru i u javnom prijevozu. I preko granica spola, naraštaja, prihoda, sektora i političkih gledišta. To od svih sudionika traži mnogo strpljenja, kako kod slušanja tako i kod objašnjavanja. Ali protekla godina je pokazala da se to isplati.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android