Populistički potres u Italiji je dubok politički rez u toj zemlji kao i Europi. Stari sustav, u kojem su socijaldemokrati i konzervativne Berlusconijeve stranke naizmjence bile na vlasti, uništen je. Na mjestu starih narodnih stranaka su se našli novi polovi. Populističke stranke ljevice i desnice u Italiji postaju nove narodne stranke. To je činjenica, makar se ona i ne dopadala establišmentu. U Italiji se događa ono što su već doživjele, ili će doživjeti, i druge zemlje EU-a.

U Grčkoj je na vlasti koalicija radikalnih ljevičara i desničara. U Mađarskoj vladaju konzervativni populisti. U Francuskoj je na izborima pobijedila jedna stranka koja je protiv dosadašnjeg sustava i pri tome držala u šahu desničarske populiste, kojima i u Francuskoj teži trećina birača. Doduše, pokret Emmanuela Macrona je – za razliku od mnogih drugih – naklonjen Europi. U Austriji su desničarski populisti u vladi. U Njemačkoj sjede u Bundestagu kao najveća oporbena stranka. U Istočnoj Njemačkoj je „AfD" dijelom najjača stranka. U Velikoj Britaniji se jedan nacionalistički anti-pokret koji se proteže kroz sve poznate stranke, izborio za „Brexit".

Politička scena u Europi se mijenja

Italija, dakle, nije usamljen slučaj, nego nastavak razvoja kojem su etablirane stranke u Europi malo što mogle suprotstaviti. Jednostavan argument da se radi o novim ekstremnim konkurentima slijeva i zdesna okupljenim oko „populista", više nije dovoljan. Birači za to ne mare. Oni, kao što je to u Italiji postalo jasno, žele nešto novo, svježe, alternativu. Ta želja se hrani dubokim nezadovoljstvom učinkom dosadašnjeg sustava. U Italiji je to nezadovoljstvo dugo tinjalo, a sada je došlo do populističke, antieuropske, nacionalističke, erupcije kritične prema sustavu. Desničarski pobjednik na izborima Mateo Salvini je već dan poslije izbora rekao da je „populizam" za njega počasna titula, jer je, kako kaže, on tu zbog naroda i želi čuti njegov glas – „vox populi".

Sve više birača u Europi nema problem s negativnim osobinama, neispunjenim obećanjima i sirovom propagandom, koje etablirani obično pripisuju populistima. Oni žele jednostavna rješenja za kompleksne probleme. A ako njih ne bude – krivi su drugi. Mnogi populisti, od Velike Britanije do Italije, ugledali su se u tome na predvodnika svih populista, predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. Nije slučajno to što je bivši Trumpov šaptač i razarač sustava Stive Bannon jedan dan pred izbore osvanuo u Rimu i podržao ekstremnog desničara Salvinija.

Populizam u Europi nije samo desničarski fenomen. U Europskom parlamentu se nalazi i uspješna stranka „5 zvezda" iz Italije i to u istoj zastupničkoj grupi s nacionalističkim borcima za „Brexit" britanske stranke za nezavisnost. Radikalna ljevičarska Siriza iz Grčke ima svoje mjesto u zastupničkoj grupi ljevičara. Silvio Berlusconi, koji je za potrebe ovih izbora u sebi ponovo otkrio desničarskog populista, sa svojom prevrtljivom „Forza Italia" sjedi u demokršćanskoj grupi – odmah pored njemačkih stranaka CDU i CSU.

Populizam je najčešće antieuropski

Ljudima koji se zalažu za europsko ujedinjenje i mirno dobrosusjedstvo, velike brige stvara to što su populisti i anti-sustavske stranke gotovo bez izuzetka protiv EU, protiv Europe i djelimice nacionalistički obojene. „Talijani prije svega", bio je borbeni poklič Salvinija, posuđen od Donalda Trumpa. Austrija prije svega, kaže FPÖ, koji vlada u Beču. Ako svi počnu vikati „prije svega", onda će osjećaj zajedništva Europljana uskoro postati šuplja fraza. Šef „Lige" je tražio „oslobađanje" Italije od EU. To je slična besmislica kao i navodno podjarmljivanje Velike Britanije koje provodi EU. No, opasno je to što u Italiji sve više birača vjeruje u tu besmislicu.

Nove stranke, razarači sustava, populisti, na internetu i takozvanim društvenim mrežama su stvorili vlastite, vrlo uspješne i uz to još i jeftine komunikacijske kanale. Etablirane stranke kao da su u mnogim dijelovima Europe prespavale taj trend. Mreža, izolirani krug istomišljenika, neznanje i populistički uspjeh idu zajedno. Parlamentarne demokracije bi se uskoro mogle pretvoriti u dirigirane diktature mišljenja u mreži. Kontrola je u rukama Twittera? Američkih koncerna? Ruskih trol-tvornicama? Sjevernokorejskih hakera?

Italija se ovim izborima zauvijek preobrazila. Koja zemlja će biti sljedeća? U Njemačkoj SPD više nije narodna stranka. Kada će ta sudbina stići i demokršćane? Ili će etabliranim strankama koje u biti teže političkom centru, uspjeti preokrenuti populistički trend?