Bila jednom jedna velika američka banka koja je sanjala o rastu "novih" industrijskih velesila. Godine 2001. je formirala novi fond zvučnog naziva BRIC i odmah je oduševila investitore u čitavom svijetu.

Najviše oduševljenja je zapravo izazvala u zemljama koje je pomno odabrala: u Brazilu, Rusiji, Indiji i Kini. Godine 2010. im je pridružena i Južnoafrička Republika pa je tako i ime zaokruženo na BRICS.

To društvo su prožele vizije o njihovoj budućnosti. Članice su se osjećale da pripadaju zajedno i sve su zajedno željele promijeniti čitav svijet. Usprotivili su se dominaciji razvijenih industrijskih nacija u Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, ali i u Vijeću sigurnosti UN. Zaklinjali su se u novu solidarnosti između zemalja juga.

Ništa više od gospodarskog rasta

Američka banka se radovala navali ulagača i pritom je zatvarala uši i pred sve glasnijim i jasnijim porukama obitelji BRICS upućenima protiv Amerike. Banka je tek htjela i sama imati koristi od njihovog gospodarskog rasta pa je tako i dalje gurala investitore u taj fond.

Gospodarski uspjeh je tek raširio krila zemljama BRICS. Širili su bajku o sve većoj suradnji. Kleli su se u njihovu međusobnu trgovinsku razmjenu i suradnju, osnovali su i zajedničku banku i svake godine su se sastajali njihovi predsjednici: uvijek je bilo nečega što se može potpisati, a ako ništa drugo, barem su objavljivali zajedničke izjave.

No baš uoči ovog sastanka na vrhu u Goi su se nadvili mnogi crni oblaci: upravo je domaćin Indija morao vidjeti da je njegovom starom neprijatelju Pakistanu baš vodeća zemlja BRICS-a Kina, poslala brdo oružja i mnoštvo novca za pomoć. Indija je pak onda u Goi, kratko rečeno, sa Rusima trampila svoju naftnu kompaniju također za brdo oružja i mnoštvo novca za pomoć. A Brazil još uvijek kuka kako nema ni traga podrške njenom stalnom članstvu u Vijeću sigurnosti, a tu ne zaostaju niti stalne članice Rusija i Kina.

Još uvijek se potpisuje i zajedno fotografira, ali su i žalopojke sve glasnije: zašto je svijet uvijek bio tako nepravedan, pitaju se članice? Zašto uvijek moraju istovremeno pasti cijene svih sirovina? I zašto se uvijek političke krize preklapaju sa gospodarskim?

Bajka o bratskoj ljubavi

Časni sudionici susreta na vrhu u Goi su počeli užurbano tražiti što ih to zapravo drži zajedno. I u jednom trenutku su užasnuto ustanovili da tih razloga ima sve manje. Kina je čak otvorila svoje prašnjave knjige izvoznih statistika i morala je otkriti kako je 2015. imala veću razmjenu sa Sjedinjenim Američkim Državama nego sa svim članicama BRICS-a zajedno - i to skoro dvostruko veću.

Ako lažu knjige, lagat ćemo i mi. Ali te knjige ne lažu: 482 milijarde dolara je Kini donio njen izvoz u Sjedinjene Države, a izvoz u sve druge zemlje BRICS-a joj je u blagajnu donio 244 milijarde dolara. To je morao priznati čak i ruski predsjednik Putin, bez obzira koliko mu teško bilo u posljednje vrijeme uopće nešto reći o Americi a da nije negativno.

I opet je ona velika američka banka, a riječ je o Goldman Sachsu, učinila prvi korak: nakon što je već godinama bilježila gubitak, u studenom 2015. je zaključila svoj BRICS investicijski fond i okončala tu bajku o napretku kojem neće biti kraja, baš kao i o bratskoj ljubavi "novih".

Zemlje BRICS-a pak i dalje to govore i u to se zaklinju. A ako u međuvremenu nisu umrli, žive i to govore još i danas...