Je li presuda IOC-a nakon spoznaja o masovnom dopingu u ruskom sportu pravedna ili nije pravedna? Prvo se može utvrditi da su tako svi sudionici sačuvali obraz: „čisti" ruski sportaši ipak smiju, po ovom kompromisu, sudjelovati na Zimskim olimpijskim igrama, a i čuvari propisa u Lausanni su pokazali da drže konce u rukama. Nitko neće proći nekažnjen, ako želi varati. Da Rusi smiju u Pyeongchangu nastupiti samo pod neutralnom, olimpijskom zastavom je sramota za golemo carstvo. A da je i globa od 15 milijuna namijenjena borbi protiv dopinga to je i poruka da se Međunarodni olimpijski odbor očito trudi podržati pošteno sportsko natjecanje.

Istovremeno je odluka najviših „gospodara prstenova" koji su odustali od potpune suspenzije Rusije ipak nedovoljna zadovoljština svim onim sportašima koji su se između 2011. i 2015. držali svih propisa i pokušali na fair i čist način osvojiti olimpijsku medalju. Osobito za one koje su dopingirani Rusi prevarili da sami uživaju u pobjedi. Tu ne pomaže mnogo kad predsjednik IOC-a Thomas Bach kaže kako mu je „žao" tih sportaša i kako ova odluka treba podvući crtu ispod „katastrofalne epizode" olimpijskog sporta.

Prilika je propuštena! Oštra kazna, dakle isključenje čitave ruske momčadi, bi tu bila jedina primjerena. Tko, kao što su učinili Rusi, s punom namjerom čistim sportašima podmeće nogu ili lupa u stražnjicu kako bi onda on dobio medalju, za njega je takva kazna jedina moguća. Na žalost, IOC ne vidi da je u osnovi to točno takva prevara i odlučuje se za prije svega simboličnu kaznu: neće se čuti himna Rusije, neće biti bijelo-plavo-crvene zastave.

I to makar je Rusija na neviđen način varala s državno upravljanim sustavom dopinga, makar je brdo dokaza golemo, a ruski dužnosnici ipak sve to nastavljaju i odlučno sve niječu i makar čitav niz nacionalnih agencija za borbu protiv dopinga traže suspenziju čitavog ruskog olimpijskog tima. Tako i taj ruski skandal s dopingom ostaje bez odlučujućih posljedica, s izuzetkom dosad 25 suspendiranih pojedinih sportaša i doživotno protjeranim bivšim ministrom sporta Vitalijem Mutkom.

Popustio pred Putinom?

Ako sad Rusija odustane od bojkota kojeg je najavila i stvarno pusti ruske sportaše na nastupe u Južnoj Koreji pod neutralnom zastavom, to bi prilično mirisalo na deal između IOC-a i Rusije. Ili, koliko vi vjerujete da je ova odluka bila motivirana samo sportom i da se tako odustalo od potpunog isključenja Rusije?

Većina ruskih oligarha koji šalju svoje milijune u sport su na vrhu kompanija prije svega milošću Putina. Svojim novčanim ulozima su neki od njih dospjeli i na visoke položaje u međunarodnim sportskim organizacijama. I ruski predsjednik mnogo polaže na sport i koristi ga kao reklamu za svoju zemlju – i naravno, za samog sebe. Može se razumjeti da Bach i njegov IOC ne žele potpuno poniziti tako moćnog partnera (i njegove sljedbenike) i na taj način ih možda potpuno izgubiti.

Već 2021. Thomas Bach treba tek biti još jednom izabran na taj položaj. Već i ova, za Olimpijski odbor zapravo izuzetno oštra kazna je za predsjednika IOC-a bio ples po oštrici. Ovaj Nijemac već ima dovoljno kritičara protiv sebe i sigurno ne želi protiv sebe navući još i Ruse. Jer kada bi i došlo do potpunog sloma između IOC-a i Rusije, koje bi to zemlje još htjele priređivati Olimpijske igre ako to više neće biti države u sferi Putinove moći? Konačno, ne može se baš svaka druga Olimpijada održavati u Kini.

Iz toga slijedi i usprkos ovoj odluci, on mora sklapati sporazume i s crnim đavlom ako želi ostati predsjednikom IOC-a i nakon 2021. A ja ne bih posve isključio niti da će u nekom od sljedećih izbora domaćina Olimpijskih igara to ispasti – Rusija.