Poljski ustavni sud je 7. listopada presudio da dijelovi Ugovora Europske unije (Ugovora iz Lisabona) nisu u skladu s poljskim Ustavom. On je time pokrenuo oštru raspravu u kojoj je, međutim, malo toga onako kako izgleda na prvi pogled.

Osobito to vrijedi za ovo: iz Bruxellesa i većine članica Europske unije čuju se uzbunjujuće tvrdnje da „još nikad" nije u pitanje dovedena nadređenost europskog prava nad nacionalnim ustavnim pravom. To jednostavno nije točno.

Naprotiv, nadređenost europskog prava nacionalnom ustavnom pravu nikad nije dogovorena. Bio je jedan pokušaj, ali on je propao. Nacrt „Europskog ustava" iz 2004. je sadržavao odredbu da europsko pravo ima prednost pred nacionalnim ustavima. Ali, taj nacrt je propao na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj.

U drugom pokušaju je 2009. prihvaćen sadržajno vrlo sličan Lisabonski ugovor. Najvažnija točka po kojoj se on razlikovao od neuspjelog „Europskog ustava" je bilo odustajanje od formalne tvrdnje o nadređenosti europskog prava nacionalnim ustavima.

Marginalni postupak za guranje političke odluke

To bi mogao biti pokazatelj za to koliko je ta tema uvijek bila politički osjetljiva. Oko toga nikad nije postojala suglasnost. Osobito je London, ali i njemački Savezni ustavni sud, u tomu vidio konfliktni potencijal. U svibnju 2020. je njemački Savezni ustavni sud presudio da Europska središnja banka kupovinom državnih obveznica prelazi svoje ovlasti. Za presudu Europskog suda da je kupovanje obveznica u skladu s ugovorima Europske unije njemački Ustavni sud je rekao da ju „ne može razumjeti". Time je nadređenost Europskog suda u ovoj svari doveo u pitanje.

Da su presude Europskog suda nadređene ustavima država članica to su europski suci jednostavno sami tako odlučili. Glavni zagovornik takve prakse je bio francuski konzervativni političar Robert Lecourt. On je puno pisao o tomu da europsko pravo mora imati apsolutnu prednost. On je 1964. bio izvjestitelj na sudu prethodniku Europskog suda u jednom nepolitičkom sudskom procesu, u slučaju Costa protiv ENEL-a. On je taj slučaj, u kojem se radilo o privatnim stvarima jednog talijanskog investitora, iskoristio kako bi iz njega konstruirao nadređenost europskog prava nacionalnim ustavima.

Uspjelo mu je uvjeriti suce. U stvarnosti je on iskoristio jedan marginalni sudski postupak kako bi progurao načelo koje je smatrao politički poželjnim.

Posljedica je bila da je protiv toga bilo malo formalnog otpora. Razlog je što ta maksima nikad nije iskorištena kako bi se političke sustave zemalja članica preuredilo na temelju odluke europskih sudaca. Radilo se najčešće o relativno nepolitičkim odlukama. Posljednjih godina to se promijenilo, a shodno tomu je porastao i otpor. Europski sud je postao čimbenik političke moći.

Radi se o moći, a ne o vrijednostima

U raspravi se radi i o predbacivanju Poljske da si EU kriomice prisvaja kompetencije koje nigdje nisu zapisane u ugovorima. Etabliranje nadređenosti europskog prava ustavima država članica ogledni je primjer širenja kompetencija kriomice.

U stvarnosti se ne radi ni o važećem pravu niti o „europskim vrijednostima". Radi se o borbi za utjecaj. U članku za časopis Politico su Stefan Auer i Nicole Scicluna dali za to argumente.

Europska unija je „eksperimentalna politička struktura koja se razvija", pišu oni, o čijem oblikovanju države članice stalno pregovaraju. Poljska u tomu sudjeluje kao i sve druge članice, a odluka poljskog Ustavnog suda razotkriva na kraju krajeva bitnu slabost pravne konstrukcije EU-a, pišu autori članka.

Ovdje se radi o puno više toga nego o pitanju je li poljski pravosudni sustav politiziran. (Na kraju krajeva, poljskim biračima pripada pravo da za to kazne svoju vladu i sruše je na izborima, ako to ne žele.)

Radi se o tomu, treba li EU biti de facto država ili savez suverenih nacionalnih država. Temelj suverenosti svake države je njezin ustav.

 

Boris Kálnoky je njemački novinar i voditelj medijske škole Mathias Corvinus Collegium (MCC) u Budimpešti, koja je bliska mađarskoj vladajućoj stranci Fidesz.