Njemačka kancelarka Angela Merkel je u izvješću vlade o Istočnim partnerstvima Europske unije, koje je iznijela u ponedjeljak (18.11.) u njemačkom parlamentu Bundestagu, tek na kraju svog govora izrekla odlučujuće riječi o Rusiji. Nakon što je dugo govorila o šansama koje sklapanje Sporazuma o pridruživanju i slobodnoj trgovini pruža jednoj zemlji na istoku Europe, izrekla je rečenice koje bi u Kremlju i ruskom Ministarstvu vanjskih poslova mogle izazvati negodovanje.

Kancelarka Merkel je od Rusije zatražila da prestane vršiti pritisak na Ukrajinu, Gruziju ili Moldovu zbog približavanja EU-u. I pri tome je krajnje jasno dodala: "Te zemlje same odlučuju. Neće biti prava na veto za nekog trećeg." A da bi toj političkoj izjavi dala i pravnu težinu, Merkel je podsjetila da je načelo nemiješanja također i dio Povelje OESS-a o sigurnosti i suradnji u Europi.

Bez obzira prema ruskim interesima

Riječi Angele Merkel u ušima Nijemaca možda ne zvuče kao nešto posebno, jer je u Njemačkoj opće političko načelo da suverene države poput Ukrajine, Gruzije i Moldove smiju same odlučivati hoće li se i kako približiti Europskoj uniji.

Ali u ušima Rusa te riječi Angele Merkel, o kojima je sigurno vrlo dobro razmislila prije nego što ih je izrekla, morale su zvučati čudno. Jer u političkim krugovima u Moskvi smatra se samo po sebi razumljivim da se bivše sovjetske republike, a prije svega Ukrajina, moraju orijentirati prema carinskoj uniji i Euroazijskoj uniji čije je osnivanje potaknula Rusija. To ruski državni mediji danonoćno ponavljaju ljudima u Rusiji i susjednim državama. A vlade tih zemalja su posljednjih mjeseci izložene masivnim političkim i gospodarskim pritiscima. U slučaju Armenije taj je pritisak već urodio plodom: Erevan je nedavno objavio da će se priključiti carinskoj uniji kojom dominira Rusija i time se odlučio protiv potpisivanja već dogovorenog Sporazuma o pridruživanju i slobodnoj trgovinskoj zoni s EU-om.

To što se kancelarka Merkel u izvješću vlade koje je podnijela u njemačkom parlamentu izjasnila protiv te neoimperijalističke ruske vanjske politike, jasan je znak upućen Moskvi i Putinu. I još više od toga: to bi mogla biti naznaka buduće njemačke politike prema Rusiji koju će provoditi nova savezna vlada.

Njemačka politika u Putinovom trećem mandatu

Povratkom Vladimira Putina na dužnost predsjednika u njemačkoj je politici prema Rusiji najprije nastupilo otrežnjenje, a sada je uslijedila i nova orijentacija. Doduše, Merkel u svojoj politici prema Rusiji nikada nije slijedila načelo svog prethodnika Gerharda Schrödera da bi Njemačka trebala biti "odvjetnik Rusije u Europi". No Merkel je pokušala izraziti razumijevanje za ruske interese u Europi.

Najbolji primjer je bio sastanak na vrhu NATO-a u Bukureštu u travnju 2008. godine, kada je Merkel zajedno s tadašnjim francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem odbila plan tadašnjeg američkog predsjednika Georgea Busha da se Ukrajina i Gruzija prime u NATO. To je doživljeno kao njemačko uzimanje obzira prema ruskim interesima, mada se ta politička odluka prije svega treba vidjeti u kontekstu tada novoizabranog ruskog predsjednika Dmitrija Medvjedeva i nade u novu eru u odnosima Rusije i Zapada. No to vrijeme je prošlo.

Njemačka euforija što se tiče Medvjedeva je već odavno splasnula. Na rusku se stvarnost gleda sa svom trezvenošću i pragmatizmom. Treći predsjednički mandat Vladimira Putina u Njemačkoj se povezuje s represivnom ruskom unutarnjom i neoimperijalističkom vanjskom politikom. Njemačka kancelarka je u vladinom izvješću s pravom jasno dala do znanja da to mišljenje vlada u kancelarskom uredu i da će se njemačka politika prema Rusiji tome suprotstaviti.