U svojih 70 godina postojanja Sjevernoatlantski obrambeni savez je povremeno zapadao u političku krizu smisla svog postojanja. Ali uvijek se iznova izvlačio iz svih tih svađa i sporova o zadaćama NATO-a, o solidarnosti i financiranju ili se - kako je bilo na kraju Hladnog rata - čak uspijevao znatno promijeniti. Jer na kraju je uvijek došla spoznaja kako je obrambeni savez u interesu svih članica i kako i dalje treba postojati.
Utoliko je NATO "uspješna priča" - tu je njemački ministar vanjskih poslova potpuno u pravu. I to je "uspješna priča" koju treba zadržati jer bez takvog transatlantskog saveza se dugoročno jedva može zamisliti sigurnost i Europe i Sjeverne Amerike. Prije 50 godina je svađa između Francuske i SAD-a o odnosima snaga teško pala čitavom Savezu. Prije 25 godina se postavilo pitanje je li NATO uopće još potreban nakon raspada Varšavskog pakta. Prije 15 godina je američki predsjednik George W. Bush podijelio NATO svojim ratom protiv Iraka. Ovaj popis bi se mogao nastaviti...
Danas su odnosi u NATO-u u znaku dubokog nepovjerenja između američkog predsjednika Donalda Trumpa i većine Europljana. Trump je bio taj koji je proglasio NATO nepotrebnim jer je previše skup. U međuvremenu izgleda da je i on shvatio kako je obveza međusobne solidarnosti u slučaju napada korisna jer Europljane vezuje za Washington. Kritika francuskog predsjednika kako je NATO "moždano mrtav" je izraz duboke frustracije. Macron osjeća da Europljani ostaju ispod svojih mogućnosti i da bez potrebe dopuštaju šikaniranje američkog predsjednika.
Izlaz u razgovoru?
Dužnosnici u središtu NATO-a su doduše pogođeni ovom drastičnom kritikom, ali i Amerikanci su shvatili poruku. "Ponekad je potrebno malo buke. Sad trebamo razgovarati." Tako je američka veleposlanica u NATO-u Kay Bailey Hutchison sažela reakcije na izjavu Macrona. Dijalog o boljoj političkoj koordinaciji u NATO-u može početi.
I to po tko zna koji put. Jer uvijek iznova je odnos između transatlantskih partnera bio predmetom rasprava i reformi. Utoliko je francuski predsjednik svojim oštrim riječima učinio sve kako treba. Destruktivnog provokatora kao što je Donald Trump se ponekad mora provocirati kako bi se dobio željeni rezultat. Ono što nije jasno jest, koliko će potrajati ova inicijativa francuskog predsjednika. Sutra ili prekosutra Trump opet može promijeniti svoje mišljenje. Samo jedan primjer: isprva je htio članicu NATO-a Tursku gospodarski uništiti nakon njenog protuzakonitog napada na sjeveru Sirije. Nakon nekoliko dana su Trump i Erdogan opet bili najbolji prijatelji koji u Siriji surađuju upravo s Rusijom.
Njegovom analizom kako Europljani moraju više učiniti za svoju sigurnost jer se tek donekle mogu pouzdati u SAD pod Trumpom, francuski predsjednik je barem djelomično u pravu. To mu priznaju i dužnosnici NATO-a u Bruxellesu. Ali što iz toga slijedi? Nekakav europski vojni savez? Naoružanje europskih država? To bi bio dugačak put. Europljani će se još dugo morati pouzdavati u golemu vojnu premoć SAD-a. Atomski kišobran kakav pružaju Sjedinjene Države se zapravo nikad neće moći nadomjestiti.
Dakle jedino pomaže: opet se smiriti i nadati se da Donald Trump sam neće uništiti NATO. To nipošto nije nemoguće. Kod svog slijedećeg napada na strukture NATO-a i u osnovi i na sam SAD francuski bi predsjednik trebao pravovremeno naći saveznike. Barem bi - to priznajemo; neodlučna pa čak i letargična vlada u Berlinu trebala biti uključena u to. To bi kritici dalo veću težinu, a pomoglo bi i izbjegavanju iritacija među europskim članicama NATO-a.