Rijetko je kada bilo tako lako i tako bezopasno jednom njemačkom komentatoru kritizirati odluku Europske središnje banke. Jer, on se nalazi u uglednom društvu. Vodeći predstavnici štedionica, zadružnih banaka, osiguranja i većine gospodarskih instituta već su unaprijed ESB upozorili da dodatno ne snižava osnovne kamate. To je opasan put, bila je jasna poruka.

Povijesno niska kamata od trenutno 0,15 posto u biti je oduzimanje imovine štedišama u Europi, kažu kritičari, jer su kamate na štednju niže od inflacije. Ako to stanje duže potraje, prijeti opasnost velikih rupa i u mirovinskim osiguranjima koja se zasnivaju na ušteđenom kapitalu. Osiguravajuća društva jednostavno više ne mogu zaraditi kamate koje svojim korisnicima obećavaju kad ostare.

Nije slučajno da su osobito glasni predstavnici njemačkih financijskih institucija. Jer, upravo Nijemci i dalje rado svoj novac stavljaju na štednu knjižicu, na kojoj trenutno nema gotovo nikakve zarade. Jer, u travnju je inflacija iznosila 1,1 posto, a kamate na štednju su u pravilu ispod jedan posto. No ESB ne misli na Nijemce kad donosi svoju odluku. Postoji još 17 zemalja koje su uvele euro, a njihova gospodarstva su u lošem stanju. U Francuskoj, drugom po veličini gospodarstvu u Europi, gospodarstvo stagnira, U Italiji, Finskoj, Nizozemskoj, Portugalu, na Cipru, u Grčkoj bilježe gospodarski pad.

Nećemo se pomiriti s time da inflacija predugo ostane preniska, izjavio je šef ESB-a Mario Draghi nedavno u portugalskoj Sintri, gdje su bili okupljeni gotovo svi koji nešto znače u novčarskim institucijama na svijetu. Drugim riječima, Draghi se želi suprotstaviti mogućoj deflaciji, padu cijena, želi se suprotstaviti gospodarskoj stagnaciji i potaknuti gospodarstvo u južnim zemljama.

Ostaje pitanje, hoće li to doista nešto donijeti. Sniženje osnovnih kamata za 0,1 posto teško može dati neki konjunkturni poticaj, u tomu se stručnjaci slažu. Europska novčarska politika ne može nadoknaditi nacionalnu novčarsku politiku. Stručnjaci se također slažu da se ESB mora suprotstaviti mogućoj deflaciji. Samo u Portugalu, na Cipru, u Slovačkoj i Grčkoj padaju cijene i plaće. A to se može interpretirati i kao proces ujednačavanja, kao povratak na trnoviti put veće konkurentnosti.

Potpuno nova i neiskušana je, pak, medicina kaznenih kamata bankama ako one svoj novac deponiraju u Središnju banku umjesto da ga usmjere kroz kredite u gospodarstvo. Jasno je što Draghi od toga očekuje: dok se u Njemačkoj tek jedno od stotinu srednje-velikih poduzeća žali na škrte banke, u Španjolskoj oko jedne četvrtine poduzeća imaju poteškoća s financiranjem, u Portugalu čak jedna trećina.

I tu bi jugu trebalo pomoći, dok na sjeveru to u najboljem slučaju ništa ne koristi. Jer, banke bi mogle doći na ideju da novac u središnjoj banci drže samo na razini zakonske minimalne rezerve - to ionako moraju. Ako svaki u ESB-u deponirani euro znači kaznene kamate, one neće više držati preveliku likvidnost. A to znači da će se jako smanjiti količina novca kojim banke međusobno trguju. Možda prijeti kreditna kriza kao svojevremeno 2008. u vrijeme globalne financijske krize.

Iz poteza ESB-a, kojima trenutno nastoji pomoći južnim zemljama, mogu se naučiti tri stvari: prvo, njegove mogućnosti su ograničene, nema nikakvog čudotvornog lijeka koji bi posvuda imao isti učinak. To se, a to je drugo, vidi i na mjenjačkim tečajevima. Kratko nakon sjednice Vijeća ESB-a je tečaj eura pao za nekoliko postotaka. Ali, da još postoji njemačka marka ona bi morala snažno dobiti na vrijednosti, dok bi vrijednost drahme, pezete, lire i escuda morala jako pasti. Previše različite su gospodarske situacije pojedinih članica euro-zone da bi neka novčarsko-politička odluka svima odgovarala.

Treće i možda najgore: ESB pokušava đavla istjerati Belzebubom. Zbog povijesno niskih kamata sve je teže postići prikladne prihode - i za banke čiji klasični model se zasniva na davanju kredita i upravljanju ulozima štediša. Trajniji nedostatak zarade mogao bi banke navesti na to da krenu u veće rizike - usljed čega bi mogli nastati novi mjehuri od sapunice, dakle upravo suprotno od onoga što želi neka središnja banka.