1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Komentar: Nepodnošljiva bespomoćnost pred Sirijom

Kudascheff Alexander Kommentarbild App
Alexander Kudascheff
5. listopada 2016

Nada umire posljednja. No, s obzirom potpuno suprotstavljenih interesa velikih sila u Siriji, nema nikakve nade u skoro rješenje rata u Siriji, smatra u komentaru DW-a glavni i odgovorni urednik Alexander Kudascheff.

Foto: Getty Images/AFP/A. Alhalbi

Rat, ubijanje i umiranje se u Siriji nemilosrdno nastavlja. To je rat koji nikako da iskrvari, čak niti pet godina od izbijanja. To je rat koji se vodi sa nepojmljivom okrutnošću, u prvom redu protiv i na teret stanovnika koje sve strane drže kao taoce. A sada je umrla i posljednja nada da će se rat ublažiti i možda čak okončati putem pregovora Amerikanaca i Rusa. Prekinuta je posljednja nit pregovora između Moskve i Washingtona, a time je propala i posljednja nada.

Neuspjeh razgovora - ne znamo da li su se oni uopće mogli nazvati pregovorima - se zapravo mogao i predvidjeti. Jer pretpostavka pregovora jest da se prihvate i ozbiljno uzmu interesi one druge strane, da ih se usporedi sa vlastitim interesima i da se vidi, da li je moguć kompromis. Kako to izgleda kod problema Sirije? Rusi imaju jasan interes: žele zadržati Asada na vlasti i povrh toga se žele opet nametnuti kao globalan igrač i ozbiljan čimbenik na Bliskom istoku. Zato su spremi na sve, prije svega na svaku vojnu mjeru.

Asad naravno želi ostati na vlasti: njega ne zanima kompromis jer on neminovno znači i kraj njegove političke karijere. Turska pak želi spriječiti stvaranje države Kurda. Iran želi proširiti utjecaj šitskih muslimana, Saudijska Arabija pak to želi svakako spriječiti. A protiv tzv. "Islamske države" su baš svi kad im se ona, vojno ili politički nađe na putu.

A što želi Zapad?

Autor komentara Alexander Kudascheff

A Zapad? Prije svega Sjedinjene Američke Države? Njihov je interes da se rat završi. Prije svega iz moralnih razloga oni žele da dođe kraj tom ubijanju, pokoljima i zračnim napadima. Ali što je njihov politički cilj? Sirija kakva je bila u granicama prije rata? Sa ili bez Asada?  Nekakva država Kurda ili bez nje? Uključiti i Iran u političke pregovore? Preko volje priznati geopolitičko značenje Teherana ili ipak ne? I zato gurnuti u stranu dosadašnji faktor stabilnosti za Zapad, Saudijsku Arabiju i osuditi je kao leglo salafizma, bez obzira na političke i ekonomske posljedice? Ili ipak podržati kraljevsku kuću u Rijadu?

Već i činjenica da je američki Kongres dozvolio obiteljima žrtava terorističkog napada 11. rujna tužiti Saudijsku Arabiju zbog umiješanosti njenih državljana u to nedjelo - i to usprkos protivljenju i čak vetu predsjednika Obame, pokazuje kako se Saudijska Arabija u Washingtonu više ne može osjećati kao kod partnera i prijatelja. I tu je opet moral dospio iznad državnih interesa. Tako jedino ostaje interes za koji se čini da se ponekad slijedi preko volje: borba protiv IS.

Što i tko da to prekine?

Onda tu dolazi da je Obama na koncu svojeg mandata i da je već sad lame duck ("nepokretna patka", američki izraz za političara na kraju mandata koji više praktično ne može provesti neku odluku - op. pr.). A pokazalo se i da su se SAD dosljedno udaljile od uloge svjetskog policajca. Obama više nije htio da SAD vojno intervenira u svijetu, čak i kad bi zato bilo strateškog razloga. Gotovo neprimjetno, on je tu velesilu diplomatski doveo do politike suzdržanosti.

A u taj vakuum su odmah upali Rusi koje je Obama još povrh toga sa prezirom i netočno kritizirao kao regionalnu silu. Sa Putinovom rigoroznom odlučnošću je Rusija počela vraćati svoj utjecaj na svjetskoj pozornici. Ona je još uvijek odlučna voditi tu politiku i to svim sredstvima. A u Washingtonu nasuprot tome nedostaje nekakva granica, "crvena linija" do koje će Moskvi dopustiti te njene ambicije.

Ta utrka svjetske politike će se nastaviti tek nakon izbora novog američkog predsjednika. Do tad će Putin u Siriji stvoriti činjenično stanje koje se više neće moći ignorirati. Doduše, i Moskva će se sjetiti kako je i u Afganistanu isprva bila uspješna i vojno i politički prije nego što se potrošila u neprekidnim bitkama tako da je poražena na kraju morala napustiti zemlju deset godina kasnije.

Što će dakle biti sa Sirijom, čak i ako pretpostavimo vojni uspjeh Rusa i Asada? Nekakva Čečenija Bliskog istoka u kojoj vlada mir jednog groblja? Ili bliskoistočni Afganistan koji će potonuti u svakodnevnom teroru?

A Zapad? Ako se smjesta ne odluči za strategiju "gušenja" sukoba, a takve politike trenutno nema niti na vidiku, onda njemu jedino preostaje bespomoćno promatranje svog tog ubijanja i umiranja u Siriji. A to je tek moralno potpuno neprihvatljivo.

 

Preskoči sljedeće područje Više o ovoj temi