Formulacije Angele Merkel na godišnjoj konferenciji za strane i domaće novinare na kojoj je objasnila politiku svoje Vlade u odnosu na izbjegličku krizu zvuče logično i nepobitno.

1. Na snazi je osnovno pravo na politički azil i zaštitu od rata i progona

2. Na snazi je osnovno pravo na ljudsko dostojanstvo za sve, bez obzira na porijeklo i izglede za stjecanje prava na azil

3. Onaj tko osporava ta osnovna prava, te vrijeđa i napada one koji dolaze u Njemačku ili tko pali prihvatilišta koja su im namijenjena, taj će biti gonjen svim sredstvima pravne države. Kraj rasprave.

Netipično

Bolje rečeno: nema mjesta za nikakve rasprave oko ovih točaka. Ni traga od razumijevanja za desničarske ekstremiste, ni slutnja pokušaja da se išta objašnjava, jer ništa ne opravdava postupke prema izbjeglicama i migrantima vođene mržnjom. Kancelarka ne razgovara s onima koji mrze strance. Svaki oblik pozornosti koju bi im posvetila, samo bi im dala značaj. Umjesto toga, Angela Merkel se opredijelila za pozitivne poticaje. Rekla je kako je ponosna i zahvalna zbog toga što je broj pomagača mnogo veći od broja ekstremista.

Snažno

Angela Merkel se čak suzdržala od toga da problem proslijedi dalje na teret Europe. Naravno da se traži i europsko rješenje. Na ispitu su temeljne europske vrijednosti, univerzalno značenje ljudskih prava. Ali, i Njemačka je dio Europe. Nema prostora za interpretacije kada kancelarka kaže: Njemačka je jaka, mi to možemo. Savladali smo bankarsku krizu, uspostavili kontrolu nad grčkom krizom i odrekli se nuklearne energije. Kancelarka je tu kad je potrebno – to je poruka njezinog nastupa.

Točka.

Samo kada ne bi bilo čimbenika zvanog vrijeme! Njene riječi bi bile zvučale mnogo bolje prije tjedan dana. Ili možda još i prije toga - tijekom prvih marševa desničarskih ekstremista prije nekoliko tjedana. Tako možda ne bi ni došlo do nereda u Heidenauu. Rasprava se mora voditi ako se pojavi – i tu rečenicu je njemačka kancelarka izgovorila na svojoj konferenciji za novinare. No, kada se radi o osnovnim pravima, o kojima nema rasprave, unaprijed se mora reći: prvo, drugo, treće. I točka.