Njemačka, a usprkos određenim sumnjama i otporima u nečijim glavama u nju spada i Bavarska, je već desetljećima članica Europske unije. To znači da oni koji su na vlasti ne samo da poznaju pravila i propise Unije nego su ih sami i pisali i prihvaćali. Kada je onda njemački ministar prometa porijeklom iz Bavarske prije dvije godine osvanuo u Bruxellesu sa svojom idejom o cestarinama za osobna vozila u Njemačkoj, opća reakcija je bila: "Ima li ovaj još sve daske u glavi? On hoće diskriminirati građane drugih zemalja EU-a? Pa zar ne zna da je to apsolutno zabranjeno?"

Kod nekih političara se ne zna, što pak oni radije ne žele znati. U Europskoj uniji osobito često dolazi takav slučaj nijekanja stvarnosti. Kad dakle neka članica dođe sa zakonskim prijedlogom koji ne može proći, onda se aktivira već uobičajena procedura. Prvo je Bruxelles upozori da taj zakon ne odgovara europskim propisima. Ako je zemlja članica i dalje tvrdoglava, onda Komisija prijeti da će povesti postupak. To onda može voditi pravnim i novčanim posljedicama za tu članicu. Na kraju ona mora odustati od svog prijedloga ili ga promijeniti.

Zašto jednostavno kad može komplicirano?

Ili se kreće odmah drugim putem i počinje se potraga za kompromisnim rješenjem s Bruxellesom. Onda službenici u Europskoj komisiji toliko bruse i rezuckaju zakonski prijedlog sve dok ga ni rođena majka više neće prepoznati, ali tako onda nekako pristaje u europsku regulativu. Zemlja članica je mogla i sama odmah donijeti takav propis, ali to onda nije tako veselo.

U slučaju zakona o njemačkim cestarinama su se deseci europskih službenika mjesecima bavili time da nešto što je četvrtasto pretvore u nešto okruglo i sukladno s Europom. Pitanje je glasilo, kako naplaćivati cestarine ali tako da ih zapravo plaćaju samo stranci i bez opterećenja za domaće vozače.

Najjednostavnije rješenje bi bilo da je Njemačka potpuno ukinula redoviti godišnji porez na osobna vozila i da je umjesto toga uvela naknadu za korištenje cesta koju bi onda morali plaćati svi. Dakle i domaći i stranci, čim njihove automobilske gume dotaknu njemačku cestu. Ali zašto jednostavno kad može i komplicirano?

Kompromis: bila je glupost, sada je kretenarija

To bi svakako bilo bolje i za njemačkog ministra prometa Dobrindta koji tako ne bi izazvao medijsku buku u kojoj se Njemačku optužuje kako svojim susjedima nekako želi izvući novac iz njihovih džepova. Svaki praktikant u Europskoj komisiji bi takvu nepristojnu ideju samljeo u pola sekunde. Jer jedna od onih temeljnih ljepota ove Europe i jest da se prema našim susjedima ne smijemo ponašati lošije nego prema vlastitim građanima.

Nipošto nije tako da Europska unija brani svojim članicama da baš svaku bedastoću pretvore u zakonski prijedlog. Jedini je problem da više neće niti prepoznati svoj prijedlog nakon što izađe iz mlina za proizvodnju kompromisa u Bruxellesu. Tako je bilo i u slučaju cestarina u Njemačkoj: kad je njemački ministar sad slavodobitno nosi kući, vinjeta za strance će za deset dana koštati samo još 2,50 eura. A to znači oko jednog eura manje nego što uopće košta njezino tiskanje, nadzor i opća distribucija tih naljepnica. Dodatni prihod od cestarina bi mogao biti tek desetina od onih silnih milijardi koje su potrebne ove godine za održavanje mreže njemačkih autocesta. A i ta procjena je veoma optimistična i moguća samo u najboljem slučaju.

Sve u svemu, tako izgledaju genijalni zakonski prijedlozi: oni donose daleko više nedostataka i srdžbe nego što donose neke koristi. Moglo bi se naravno i privatizirati mrežu autocesta kao u Francuskoj i onda možete biti sigurni da će baš za sve to biti veoma skup užitak. Ili sagraditi naplatne kućice kao u Italiji. Ili uvesti vinjete za sve kao u Austriji.

Ali njemačkom ministru ništa od toga nije bilo dovoljno dobro i povrh toga se posvađao sa svim susjedima. Jer Nizozemska i Austrija žele podići tužbu čak i protiv ovog kompromisnog rješenja jer smatraju da je rezultat nepravedan.

Zar nemamo pametnijeg posla?

Tvrdnje kako 30.000 službenika u Bruxellesu provode dane besposleni je gruba neistina. Upravljaju novcem za potpore i razvoj, spašavaju Grčku, bore se protiv klimatskih promjena i uopće, bave se mnogim zadaćama među kojima ima i korisnih. Ali u svakom slučaju nisu zaslužili da ih se opterećuje i s očito nemogućim zakonskim prijedlozima.

Ostaje jedino pitanje je li ovaj njemački prijedlog o cestarinama za osobna vozila bio rezultat zlih namjera ili pukog neznanja. Ali odgovor je zapravo nevažan: ono što ostaje jest činjenica da spada u kategoriju najvećih političkih besmislica koje se mogu zamisliti. A na predstavljanju kompromisa o cestarinama u Njemačkoj u Bruxellesu je jedino nedostajao cirkuski šator i odjeća klaunova za sudionike.