Treba priznati: vanjskotrgovinski višak u Njemačkoj je sve veći. Uzrok tome jest da mi proizvodimo više nego što nam treba, a da prodajemo više robe i usluga u inozemstvu nego što ih od tamo kupujemo. U deset godina se taj suficit više nego udvostručio, s 4% BDP-a na 8,6% prošle godine.
Taj vanjskotrgovinski višak je mnogima trn u oku. Europska komisija govori o "neravnoteži" ako taj višak neke zemlje premaši 6% njezinog nacionalnog dohotka. Šefica Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde puše u isti rog. Doduše, legalno je da zemlja u kojoj su stanovnici sve stariji onda svoje težište usmjerava na izvoz, ali pitanje je količine: "četiri posto mogu možda biti opravdani, ali osam posto više nisu."
Oglasio se nedavno i francuski predsjednički kandidat Emmanuel Macron i tu njemačku izvoznu silu označio kao da se "više ne može izdržati". Njemački ministar financija Wolfgang Schäuble te optužbe ovih dana opet mora slušati i u Washingtonu na proljetnom zasjedanju MMF-a i Svjetske banke kada se redovito sastaju i ministri skupine najrazvijenijih i najperspektivnijih zemalja G-20. Još jednom. Jer ti prigovori nisu novi, a ako ih se stalno ponavlja oni ne postaju teži.
"Ne možemo niš' zbog toga"
Treba i to priznati: Njemačka je trenutno izuzetno konkurentna u međunarodnim razmjerima. Ona se od početka stoljeća reformama tržišta rada i niskim povišicama plaća pretvorila iz bolesnika Europe u lokomotivu. Ali može li se zbog toga napadati njemačku gospodarsku politiku? Plaće se dogovaraju kolektivnim ugovorima, između sindikata i poslodavaca - država tu iz dobrih razloga nema što reći. I državu se ne može optuživati da je svoje tržište rada tako reformirala da je broj nezaposlenih smanjen i da su stvorena nova radna mjesta. Sasvim suprotno od toga, poneki europski susjed bi si to mogao uzeti za primjer.
Jesu li njemački izvozni proizvodi, na primjer strojevi ili automobili, u inozemstvu previše jeftini? Taj prigovor je nekad bio točan, u pedesetima i šezdesetima prošlog stoljeća kad je njemačka marka bila izuzetno podcijenjena. Danas Njemačka više nema vlastitu valutu, novčana politika se vodi u Europskoj središnjoj banci - a na nju Berlin nema nikakvog utjecaja. Taj gospodin Draghi stvara slab euro i niske kamatne stope u zoni eura jer on vodi novčanu politiku za sve zemlje sa zajedničkom valutom, a ne samo za Njemačku.
To je sigurno: da Njemačka ima još vlastitu valutu, njezina vrijednost bi vjerojatno snažno skočila i prigušila njemački izvoz. Iz svega toga slijedi zaključak: njemački ministar financija u Washingtonu može samo slegnuti ramenima jer on u svim ovim razlozima za debeli njemački plus jedva da ima nekakav utjecaj. To isto vrijedi i za niske cijene sirovina i energije koje omogućuju konkurentnost troškovima njemačke industrije. Ali to isto vrijedi i za, recimo, talijansku ili francusku industriju. Usprkos tome mi prodajemo 36% naše robe i usluga u području zone eura.
Mi smo jednostavno previše dobri
Gotovo da se ne usuđujemo reći jer samohvala, to se zna, niš' ne valja. Ali može li biti da njemački izvozni uspjeh ima neke veze s kvalitetom, povezanom s pouzdanošću, točnošću i sigurnom isporukom? Uzmimo konkretan primjer: naša razmjena sa Sjedinjenim Američkim Državama je prošle godine iznosila 164 milijarde dolara. Problem jest da smo mi u SAD prodali robe u vrijednosti od 115 milijardi, ali smo tamo kupili robe u vrijednosti od samo 49 milijardi.
Ali to samo pokazuje kako Amerikanci očito radije biraju njemački kvalitetni proizvod, dok SAD jedva može pokazati neke spomena vrijedne proizvode koje izvozi, možda s izuzetkom par računala, nešto programa za računala i par aviona. Benzina gladni američki pick-upovi sigurno nisu američki izvozni hit, a slatku Coca-Colu ionako miješaju u svakoj zemlji njezini licencirani partneri, tako da se zapravo ne računa kao izvoz.
I gospodinu Trumpu će biti teško preokrenuti te odnose jer imaju strukturalne razloge koji neće nestati s nekoliko predsjedničkih ukaza.
Doduše postoji i nekoliko mjera koje bi mogle smanjiti njemački višak. Veće plaće zaposlenima na primjer ne bi samo poskupjele njemačke proizvode, nego bi istovremeno potakle i veću domaću potrošnju. I država može potaći tu potrošnju tako da uloži novac u željezničke tračnice, ceste, škole i sveučilišta, potakne gradnju stanova i proširi širokopojasnu komunikacijsku mrežu po čitavoj zemlji.
Jedva da će se koji njemački proizvođač investicijske opreme buniti zbog toga, kažu njemački strojograditelji. Sasvim suprotno od toga: posao pred vlastitim kućnim pragom je uvijek rado viđen. Doista je njemački vanjskotrgovinski suficit i rezultat slabe razine investicija u zemlji. Poduzeća radije investiraju u inozemstvu. Njemačka je zasićena i sve starija, tržišta koja će rasti se nalaze negdje drugdje.
Ali sve to objašnjava samo maleni dio njemačkog viška u izvozu - i u svakom slučaju ne opravdava tu masivnu kritiku koju trenutno moraju slušati njemački gospodarstvenici i političari. Sasvim suprotno od toga, te kritike su prije pokazatelj da se radije kod nekog drugog traži krivica za deficite koje su sami učinili, umjesto da se vlastite zemlje reformama učini konkurentnijima.