Ne, ponovni neuspjeh politike u pokušaju da Ustavni sud zabrani NPD nije katastrofa. To je prije blamaža za Bundesrat koji je sad po drugi put previše htio, a argumenti su bili preslabi. Ovdje se topovima pucalo na vrapce. Kao i 2003. kad su Bundestag, Bundesrat i Savezna vlada zajedno doživjeli neuspjeh na najvišem njemačkom sudu. Nitko ne osporava da NPD prezire čovjeka i zagovara rasizam. Ali, samo to nije dovoljno za zabranu stranke.

Šifra njemačkoga nacističkoga kompleksa

Zabrana neke stranke je najjače oružje njemačkog Ustava. Ona dolazi u obzir tek ako je ugrožen slobodarsko-demokratski ustavni poredak - to znači ako ga se može ukloniti. A tu opasnost se mora jasno dokazati. Iskreno rečeno, moramo li se bojati strančice koja nije zastupljena ni u jednom pokrajinskom parlamentu, koja nikad nije imala zastupnika u Bundestagu? Ne moramo. NPD je šifra za naš njemački kompleks nacional-socijalizma. On je razumljiv i potvrđuje naša višedesetljetna nastojanja da se suprotstavimo začecima zla (Nikad više fašizma, nikad više rata!). Ali, takav povijesno i psihološki uvjetovani obrambeni mehanizam protiv doista odvratnih nepopravljivih potpuno je neprikladan za pravno sredstvo zabrane neke stranke.

Suci u Karlsruheu su to političarima sad ponovo jasno rekli. NPD smije dakle dalje djelovati i dalje biti beznačajan. I nitko se zbog toga ne bi trebao uzbuđivati. NPD je marginalna grupica koja je vrijedna spomena u najboljem slučaju kad se radi o njezinom katastrofalnom organizacijskom i financijskom stanju. Ne, demokracija ne mora zbog takvih političko-ideoloških statista stvarati utvrdu kako bi se obranila od desničara.

Pravno natezanje ionako dolazi više desetljeća prekasno. Postupak zabrane je vjerojatno imao više izgleda 1960-ih godina, a bio je zacijelo i potrebniji. NPD je tada bio zastupljen u više pokrajinskih parlamenata, u nekima sa skoro deset posto. Više nego što je tada imao FDP. Ali tada - iako je na snazi bio isti Ustav - nitko nije pokrenuo tu inicijativu. Brojni nacisti su još bili poslovno aktivni, društvena klima je bila drukčija. Ako je ikada postojala i teoretska opasnost da NPD nanese štetu mladoj Saveznoj Republici, onda je to bilo tada. Ali, nitko se nije usuđivao. I prilika je propuštena.

U vrijeme Willyja Brandta (1969-1974) NPD je marginaliziran. A zašto? Zato što se s Brandtom cijelo njemačko društvo pomaklo prema lijevom centru i time ekstremnu desnicu pretvorilo u patuljka - bez Saveznog ustavnog suda i zahtjeva za zabranom.

Protiv desnog ekstremizma argumentima, a ne zabranom

Naša demokracija bi trebala jednostavno izdržati NPD. Restrikcijama se od te mini-stranke pravi samo udrugu mučenika, koji će si brzo stvoriti neku zamjensku organizaciju. Desno ekstreman ideologija se ne može ukinuti presudom - protiv nje se mora boriti politički i argumentima.

Njemačka u stvarnosti, stranački spektar i cijelo društvo, ima odavno jedan drugi problem. Navodnog diva NPD, kojega se prikazuje kao opasnog, pregazila je povijest. Društveni konsenzus, ravnotežu u društvu, trenutno ugrožavaju drugi: AfD, Pegida i novi populisti koji jednostavnim načinom razmišljanja traže saveznike i već su ih našli - kako potvrđuju rezultati najnovijih pokrajinskih izbora. I ovdje vrijedi: zabrana bi bila kontraproduktivna. Nego se argumentima treba suprotstaviti prijateljima jednostavne slike svijeta.