Smrt jednog čovjeka me je potresla, preko mjere solidarnosti koju mi imamo sa svakim ljudskim bićem.

Vjerojatno zato što je ta smrt nasilna.

Potresla me i činjenica da se radi o pogubljenju. Naime, čovjeku su odrubili glavu. Naravno, i to što su počinitelji fanatici koji zloupotrebljavaju svoju vjeru da bi opravdali najgnusnije zločine.

Taj čovjek je u Egipat otišao trbuhom za kruhom, i ni u čemu nema njegove krivice, osim da je u pogrešno vrijeme bio na pogrešnom mjestu.

Čovjek je imao djecu. I ženu. I roditelje. Poživio je samo 30 godina.

Sve su to razlozi koji su u meni izazvali duboko uznemirenje, pomiješano s gnušanjem.

Onda naviru pitanja: Ako je ovaj čovjek pogubljen, nije li ugrožen svatko tko uplati jeftini odmor od Dubaija do Marrakeša? Nije li bolje biti nezaposlen na Balkanu, nego izlagati se riziku u Libiji razjedenoj bandama naoružanih fanatika, u Egiptu gdje su ljudi prisiljeni birati između vojne diktature i srednjovjekovnog shvaćanja islama? U Iraku koji poslije američke intervencije puca po šavovima?

Znam neke ljude koji su otišli u Afganistan da zarade za kruh. Ne bih volio da netko od mojih poznanika – vozača, logističara, inženjera – bude prisiljen da daleko od kuće klekne na koljena i čeka krvnikovo sječivo.

Nije li to upravo način razmišljanja koji nam želi nametnuti teror?

Ideološko ludilo takozvane „Islamske države“ postaje njeno propagandno oružje. Kako da se odupremo strahu i mučnini koje svaki normalan čovjek osjeća kada vidi prizore pogubljenja?

Svako pogubljenje je besmisleno, u to sam duboko uvjeren. Strijeljanje u Kini ili Rusiji, „humano“ ubijanje injekcijom u Sjedinjenim Američkim Državama. Države koje uzimaju sebi za pravo da budu gospodari života i smrti jesu po meni u krajnjoj instanci organizirane ubojice.

Što tek reći o maskiranim ljudskim bićima koja kao da su izašla iz stripa strave i užasa u stvarnost država u rasulu da bi ubijali nedužne ljude, uživajući u medijskoj inscenaciji?

Jesu li oni zaslužili sudski proces?

Da, nakon vojnog sloma „Islamske države“, koji će uslijediti kada zapadne zemlje i arapski svijet uvide svoje krupne greške koje su dovele do stvaranja te antihumane paradržave, moralo bi se suditi i ubojicama i njihovim inspiratorima.

Do tada nam ostaje da nemoćno osuđujemo atavističko divljanje fanatika. I da se sjetimo da i na Balkanu postoji šačica onih koji odobravaju to klerofašističko divljanje, ističući crne zastave.

Ne dozvolimo da oni nama ili našoj djeci nametnu agendu u kojoj bi se vjerski fanatizam izjednačio s bilo kojom vjerom. Jer to jednostavno nije isto.

„Ovog puta umro je netko blizu“, napisao je svojedobno u svojoj pjesmi srpski književnik Miodrag Pavlović. Mir tvojoj napaćenoj duši, Tomislave.