Makar tek pet godina stara, Alternativa za Njemačku je promijenila ovu zemlju. Istovremeno sa usponom desničarske populističke stranke se i Njemačka politički polarizirala kao što to nije već desetljećima. To se prvo osjećalo u provincijskim gostionicama, onda i na ulici, a od jeseni je i u Bundestagu po prvi puta neka stranka koja politički stoji još više desno nego kršćanski demokrati. I povrh toga, odmah je i postala najjača oporbena stranka.

Angela Merkel, kancelarka od 2005. je često obrazlagala temeljna pitanja svoje politike argumentom kako „nema alternative". Desničarski populisti tako već i nazivom proturječe ovoj kancelarki. Njihov uspon ima i priču prije početka, a moglo je i ispasti drugačije.

Duga prošlost nezadovoljstva

Tko je i u godinama prije 2013. prolazio kroz Njemačku i razgovarao sa građanima, već je mogao čuti negodovanje na svim stranama. Merkeličina politika spašavanja zajedničke valute eura sa niskim kamatama koje su uvedene su već ugrozile ušteđevine, životna osiguranja i dodatne mirovine mnogih Nijemaca. Onda je došlo i napuštanje atomske energije, a povećanje računa za električnu energiju je iznenadilo i one koje znaju i trebali bi znati računati.

Mnogi su se počeli brinuti za svoje blagostanje i više nisu vidjeli da netko još zastupa njihove interese. Negodovanje je postajalo sve glasnije, ali je još uvijek bilo mnogoglasno. Bilo da je riječ o vladi u Berlinu, pokrajinskim vladama ili općinama, golema većina političara se nije htjela suočiti sa tim nezadovoljstvom. Uspon AfD-a je počeo.

„To će nestati samo od sebe", čulo se iz gotovo svih drugih stranaka kad je 2013. AfD umalo promašio izborni prag od 5%. Ali izbjeglička kriza 2015. je prelila čašu. Jedva da je bilo izbora u kojima AfD nije uspio ući u neki parlament ili gradsku i komunalnu skupštinu. Ti glasovi su negdje morali nedostajati tako da su barem nakon posljednjih parlamentarnih izbora kad su i CDU/CSU i SPD pretrpjeli povijesni minus glasova, objavili kako su „naučili lekciju" iz uspjeha AfD-a.

Još donedavno su se „zabrinuti" građani još psovali kao „gomila" kad su izlazili na ulice, a svatko tko je kritizirao izbjegličku politiku se optuživao da je nacist. Sad žele ozbiljnije shvatiti tu zabrinutost građana, socijaldemokrati žele skrenuti malo više lijevo, kršćanski demokrati malo više u smjeru konzervativnosti, a i jedni i drugi žele nešto represivniju politiku prema došljacima.

Ali kod svih napora „prilagoditi" politiku tekućim problemima, sve stranke bi se trebale čuvati od izazova na populizam odgovoriti populizmom. Dobra politika je mnogo složenija stvar.

Nastavite niz: NPD, Republikanci...

Uspon AfD-a nipošto nije „bez alternative". Naravno da će djelovanje drugih stranaka po principu spojenih posuda utjecati i na sudbinu AfD-a. Ali odlučujuća će biti i politika samog AfD-a.

Stranka „Alternativa za Njemačku" ima izuzetni samouništavajući karakter. Još od njenog osnutka su na noževe posvađani razmjerno umjereni i ekstremno desni članovi u borbi za vlast. Gotovo na svakom stranačkom kongresu prijeti opasnost da će se stranka rascijepiti u tim borbama frakcija. Već dva puta u samo dvije godine su čelnici stranke otjerani bez milosti. Zapravo se u oba slučaja radi o razmjerno umjerenim glavama.

I tu leži opasnost: ako radikalna desnica konačno osvoji premoć, onda će i AfD, strateški gledano, izgubiti sposobnost biti još stranka sa kojom se može računati. A bez ikakvog izgleda da će realno nešto moći promijeniti – na primjer kao austrijski FPÖ – će onda i veoma brzo postati neatraktivna za one brojne konzervativne i građanske birače koji su prije svega razočarani politikom CDU/CSU-a.

Onda će i AfD pogoditi ista sudbina kao i brojne druge ekstremno desne stranke u poratnoj povijesti Njemačke: od izbora do izbora će bilježiti sve manje uspjeha, sve dok ne izumru u beznačajnosti.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android