Različita su mišljenja o ovom Svjetskom prvenstvu. Hoće li ova manifestacija FIFA-e ući u povijest Brazila kao politički i sportski fijasko? Ili će, usprkos očekivanjima, ipak ispasti mirna nogometna svečanost? Najkasnije nakon posljednjih prosvjeda ovog četvrtka (15.5.) sve je više znakova da ovaj sportski mega-događaj ipak neće biti taoc političkih zbivanja.

Znakovit je uočljivo malen broj prosvjednika u demonstracijama koje su sazvane diljem zemlje. To nisu više učenici i studenti koji spontano prosvjeduju za političke reforme u Brazilu, nego su to učitelji, policajci i vozači autobusa koji koriste SP kao pritisak kako bi izvojevali povišice plaća. Turnir služi i udruženjima beskućnika kao platforma za prosvjede, sada da i ne govorimo o članovima nasilničkog "Crnog bloka".

Svjetsko prvenstvo nije podesno kao pomoćnik za političke izbore, niti za političke pokrete niti za stranke. Od 1994. se u Brazilu predsjednički i parlamentarni izbori održavaju u istom ritmu svake četiri godine kao i Svjetsko nogometno prvenstvo, ali uspjeh momčadi Brazila do sad nije utjecao na ishod izbora. Kad je Brazil 1994. postao svjetskim prvakom, izborima je dominirala hiperinflacija. Kad je Seleção ispao u završnici prvenstva 1998. protiv Francuske, tadašnji predsjednik Cardoso je ostao predsjednik jer se uspješno borio protiv inflacije.

Niti povijesna pobjeda Luiza Inacia da Silve 2002. nema veze s uspješnim SP u Japanu i Koreji. On nije postao predsjednik pomoću nogometnog pokala, nego sa njegovim socijalnim programom. 2006. je opet pobijedio, makar je Brazil ispao već u četvrtfinalu protiv Francuske.

Kod predstojećih izbora u Brazilu ovog listopada niti ovo Svjetsko prvenstvo se ne smije uzdignuti do nekog odlučujućeg faktora. Čak i ako će predsjednica Dilma Rousseff biti kažnjena zbog prevelikih izdataka za SP, to ne mora značiti da će od toga profitirati njeni politički protivnici.

Ipak, SP je sve drugo nego nepolitički. Prosvjedi koji su izbili prošle godine kod Confed Cup-a su promijenili tu zemlju. I u Brazilu su prohujala vremena kad su se sportski mega-događaji mogli prodavati kao politička i gospodarska dobročinstva - i dobro je da je tako.

Brazil je povrh toga prva zemlja koja se usprotivio samovolji FIFA-e. Tamošnje stanovništvo nije više spremno biti tek vesela pozornica za gospodu iz nogometne udruge za njihov spektakl vrijedan milijarde. Peterostruki svjetski prvak niti ne treba takvu ulogu. Svjetski dan mladih u srpnju 2013. gdje je više od tri milijuna mladih iz čitavog svijeta došlo na Copacabanu je dokazalo sposobnost te zemlje da organizira i goleme događaje.

Brazil se promijenio. Nadamo se i da će FIFA nešto od toga naučiti.