Ne, nisu to bile samo lijepe, zavodljive riječi, koje smo navikli čuti od pape Franje, riječi koje tako volimo. Vrhovni poglavar Katoličke crkve pred Europskim parlamentom u Strasbourgu je opominjao. Drastično i - jasno.

Franjo je pritom stigao iz daleka. Imao je perspektivu Latinoamerikanca, ali i pogled onih koji traže pomoć, onih koje se progoni na rubovima Europe. Sastavni dio životne priče Jorgea Maria Bergoglia, koji je prošle godine postao Papa, je i činjenica da su njegovi roditelji emigrirali sa Staroga kontinenta. Njegovi baka i djed, to je za njega bila Europa. I sad priča o "impresiji Europe koja je baka, i nije više plodna i živahna". Njegova opomena podsjetila je na pokoji njegov nastup u unutar-crkvenim krugovima: "Ako tako ostane, kako je, onda neće ostati. Mora postati drugačije, kako bi ostalo..." I tamo njegove riječi nerijetko "nalete" na mješavinu iritacije i oduševljenja.

"Umorna Europa"

Papini govori pred Europskim parlamentom i, nešto kasnije, pred Vijećem Europe, bili su poziv na buđenje, a ne samo apel. Europa je "umorna" i "ranjena", "pesimistična" i "uplašena", "pogrbljena u sebi samoj", izgubljena u raspojasanom "konzumerizmu" i njeguje "kulturu razbacivanja". Bila je to doista potresna analiza. A Europa se, i na to je podsjetio Franjo, neposredno nakon 1945. poput čuda u duhu zajedništva podigla iz neprijateljstva, mržnje i razaranja.

Franji nije trebao simultani prijevod kada ga je s nekoliko sjetnih rečenica na njemačkom jeziku pozdravio (njemački) predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz. On barata raznim jezicima Europljana. Ali razumije li ih? Europski zastupnici iz 28 zemalja, koji se tek moraju snaći u novoizabranom parlamentu, poslušali su ga. Papa ih je podsjetio na to da tamo ne sjede zbog donošenja novih smjernica ili samo zbog njihove zastupničke plaće, već da tamo sjede za ljude i za hrabru, odgovornu Europu. Najmanje desetak puta njegov je govor prekinuo pljesak zastupnika.

Apel za solidarnu Europu

Papa je u svom stilu, s njemu tipičnom opuštenošću u prvi plan stavio riječi nade i zbog toga su njegove riječi postale veliki govor. Ne, odlučujuće nisu bile pojedine teme poput spremnosti za prihvat izbjeglica ili angažman oko alternativnih energija. Odlučujući je bio Franjin apel za prisjećanjem na duh zajedništva, duh u kojem je jedan uz drugoga, duh u kojem je i nastala zajednička Europa. "Tu priču velikim dijelom tek treba napisati." Svojoj otrježnjujućoj analizi sučelio je svoju prilično jasnu "poruku nade". Kao kršćanin on je govorio o nadi u Boga koji zlo pretvara u dobro, a smrt u život. Ali to nije prisvojio za sebe.

Svoj je govor Papa zaključio gotovo euforično. Nakon svih kritičnih riječi on je naslikao sliku Europe na koju svijet čeka i na koju čeka i ovaj Papa, kojem hodočaste europski političari kad ne znaju što i kako dalje. Franjin govor je bio vatreni apel za solidarnost. I hipoteka za novu Europu, "skupocjeni orijentir za cjelokupno čovječanstvo".