Trenutak održavanja samita o Siriji bio je dobro izabran. Po prvi put od izbijanja rata prije sedam godina je situacija na ratištu čak nekoliko posljednjih tjedana mirna. Asadov režim nije započinjao nove napade. Ustanici su također odložili oružje, ako se izuzme nekoliko manjih okršaja. Jer, samo kada oružje ušuti, može se razgovarati o tome što će biti nakon rata.

To je ponajprije zasluga Erdogana i Putina. Turski i ruski predsjednik su prethodno dogovorili zajedničku strategiju u Siriji. Svaki je tražio od svojih saveznika da odloži oružje i ispoštuje demilitariziranu zonu oko Idliba, posljednjeg uporišta ustanika na sjeverozapadu zemlje. Dva bivša protivnika preskočila su svoju sjenu, mada je jedva tko pomišljao da je to moguće.

Najprije zaustaviti borbena dejstva

Sada su se Erdogan i Putin, uključivši u razgovore Angelu Merkel i Macrona, pobrinuli da osiguraju moć i novac Evropske unije. I odjednom sve funkcionira. Još uvijek doduše postoje velike razlike u mišljenju, ali na skupu u Istanbulu su ih uglavnom ignorirali i fokusirali se na ono u čemu se slažu. Svi žele da se u Siriji okonča rat što prije i da se poraze teroristi. Svi žele pokrenuti stvaranje ustavotvorne skupštine, a zatim, što je moguće prije, početi s obnovom devastirane zemlje. Sve ovo će trajati godinama, bit će neuspjeha, ali važno je da stvari krenu u pravom smjeru.

Prethodne diplomatske inicijative, kao što je bila inicijativa Astana grupe koju čine Rusija, Iran i Turska, kao i rasprave između sirijske vlade i oporbe u UN-u u Ženevi, nisu mogle donijeti napredak. Sudionici se nisu se mogli dogovoriti ni o sastavu ustavotvorne skupštine. Najnoviji format četiri zemlje neće zamijeniti dva druga pregovaračka foruma, već će ih bolje koordinirati i izvršiti efikasniji pritisak na sukobljene strane. Navedeni cilj samita je da konstituira ustavotvornu skupštinu do kraja godine, koja bi odmah trebala započnti s radom.

Što uraditi s Asadom

Međutim, rad na poslijeratnom uređenju bitno zavisi od sudbine jedne osobe: sirijskog predsjednika Asada. Rusija i Iran ga žele zadržati na vlasti - Rusija želi ostati i dalje vojno prisutna u Siriji, dok Iran želi da Sirija ostane šijitsko-alevitska zemlja. Europa, SAD, Arapi- suniti, Turci i većina Sirijaca žele da Asad što brže nestane. Problem je - za početak – maknut s dnevnog reda samita četiri zemlje u Istanbulu. I to je bilo ispravno.

Očigledno je naučena lekcija iz Libije. U to vrijeme, Zapad je bio toliko fokusiran i nestrpljiv da ukloni Moamera Gadafija da je u nedostatku političkog koncepta za Libiju prepustio zemlju anarhiji i teroristima. A kad već govorimo o teroristima: oni u Siriji još uvijek čekaju na svoju šansu. U Idlibu se iznova grupiralo i utvrdilo na tisuće prethodno razbacanih radikalnih islamista iz Al Kaide i ogranaka "Islamske države". Oni nisu zainteresirani za budućnost Sirije i žele nastaviti sveti rat - džihad. Ove paravojne grupe su zakleti protivnici Saveza sastavljenog od Turske, Rusije, Njemačke i Francuske.

Pozitivni sporedni efekti

Koji su interesi Njemačke i Francuske u okviru formata četiri zemlje? Francuzi vide šansu da u poslijeratnom uređenju imaju političkog utjecaja u Siriji. Oni su između prvog i drugog svjetskog rata imali mandat nad Sirijom. Nijemci ne kriju da nemaju potrebu za prihvatom novih ratnih izbjeglica iz Sirije ali i da one, koji su primili, jedva čekaju da u najkraćem mogućem roku vrate u njihovu domovinu, koja bi bila pod kontrolom UN-a i u kojoj se ne bi više morali bojati napada Asadovih razbojnika. Ukoliko se plan pokaže kao uspješan, Putin i Erdogan bi mogli za mrvicu ispolirati uništeni imidž i učiniti nešto za svjetski mir.

Svako rješenje je u redu, samo da prestane pucanje i umiranje.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android