Malo više od deset posto osvojio je Domovinski pokret desno-radikalnog Miroslava Škore, stranke u Hrvatskoj za koju je na ovim izborima vladalo najveće zanimanje u tuzemstvu i inozemstvu: to je sve drugo samo ne senzacionalan rezultat. Gotovo svuda u Europi stranke takvog usmjerenja ostvaruju bolje rezultate – u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, a u Italiji, Austriji, Danskoj ili u vrlo hvaljenoj susjednoj zemlji Sloveniji čak puno bolje. Pa ipak je taj rezultat razlog za uzrujanost.

Za razliku od navedenih zemalja radikalna desnica u Hrvatskoj u rukama drži važan adut: ona upravlja nacionalnom idejom. Kad god se u Hrvatskoj radi o nacionalnom, birači se većinom okrenu desnim, ultranacionalnim konceptima. Dugo je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) jahala toga tigra, napadala manjine, odavala počast mrtvim fašistima i podbadala susjede. Ali uvijek kad se državna stranka okrenula umjerenim, razumnim temama, nacionalna desnica je prijetila da će se osamostaliti – kao što je to sad ponovo učinila, nakon što pragmatični premijer Andrej Plenković toj zvijeri četiri godine nije htio dati hrane.

Strategija uspavljivanja tigra

Da je HDZ u nedjelju prošao znatno bolje nego što se očekivalo i nakon četiri godine na vlasti čak dobio više glasova, zacijelo može zahvaliti raširenoj težnji za normalnošću i nacionalnim jedinstvom protiv koronavirusa. Ali, za vladavinu Plenković i dalje treba partnere. Manjinsko ali dobro organizirano krilo njegove vladajuće stranke najradije bi koaliralo s ekstremnom desnicom; ideološki oni surfaju ionako na istom valu. Takav savez bi osim toga imao blagoslov utjecajne katoličke crkve.

Pa ipak bi premijer pogriješio kad bi na to pristao. Kad bi jednom bili na vlasti Škoro i njegovi ljudi bi svakodnevno igrali na svoju nacionalnu kartu, djelovali protiv Bruxellesa, organizirali provokacije protiv susjednih zemalja Bosne, Slovenije, Srbije i obiteljskom politikom od prekjučer okretali mladež protiv sebe. Teško da bi si Plenković mogao priuštiti da se tomu protivi. On je dosad izbjegavao svaku temu koju je pokretao Škoro. Njegova strategija uspavljivanja tigra bila je uspješna. Ali, usmrtiti ga milovanjem, zacijelo mu ne bi uspjelo.

Velika koalicija sa socijaldemokratima imala bi, istina, dvotrećinsku većinu. Ali ni ona ne bi bila dobra ideja. U Hrvatskoj, gdje cvjeta klijentelizam, a rijetko se vode realne rasprave o sadržajima, koalicija dviju velikih stranaka bi se svodila na čistu podjelu vlasti: svaki resor bi radio što mu volja.

Uza sve to dvije velike stranke sadržajno već odavno nisu međusobno tako udaljene, kako same tvrde i u to vjeruju. Ideje, koncepte, razumne programe ne nudi ni jedna od njih. Ni jedna od njih ne zna kako zaustaviti egzodus mlade generacije. Tako bi se one mogle prepirati oko toga kada i gdje će biti ublažen lockdown i što bi trebalo činiti s novcem od Europske komisije. Nije dakle nikakvo čudo da je odaziv birača bio za preko osam posto manji.

Simbolično pozicioniranje

U predizbornoj kampanji su se dva suparnika, premijer Plenković i njegov socijaldemokratski izazivač Davor Bernardić, ograničavali uglavnom na to da se simbolično pozicioniraju – prema Bosni, prema pobačaju, prema hrvatskom pozdravu „Za dom spremni“ iz nacističkog vremena, koji bi jedna fanatična manjina rado legalizirala. Od 40-godišnjeg, razumnog, perfektno instruiranog Bernardića, ali koji nema politički profil, njegove pristaše su očekivale prije svega da u predizbornoj kampanji ne posrne. To je uspjelo, ali je bilo premalo; još u izbornoj noći je Bernardić zbog toga ponudio ostavku. Tko je htio stvarno drukčiju Hrvatsku, taj je birao „Možemo", novu lijevo-liberalnu stranku koja je osobito dobre rezultate ostvarila u socijaldemokratskim utvrdama.

Tako će Plenković zacijelo nastaviti vladati kao i do sada – vjerojatno s konzervativnom strankom Most, koja se sadržajno gotovo uopće ne razlikuje od njegove, ali koja prezire HDZ-ovu korupciju, i s predstavnicima nacionalnih manjina. Da će on u iduće četiri godine iščupati zube zvijeri, jednom zauvijek okončati herojski teatar samozvanih nacionalnih junaka i lažnih ratnih veterana, ne može se očekivati. Ali, ako on jednostavno nastavi petljati, birači će za četiri godine barem imati još jednu alternativu ekstremistu Škori.