U normalnim okolnostima se spaljena zemlja ostavlja tek iza sebe. U Moskvi je nje bilo već na početku, još prije nego što je američki ministar vanjskih poslova stupio na rusko tlo. Ali to je bilo samo smeće koje je gorjelo na međunarodnoj zračnoj luci Vnukovo gdje je sletio Tillerson, ništa drugo.

Za mističare je to naravno bio loš znak: za predstojeće razgovore s njegovim ruskim suparnikom Sergejem Lavrovom, za rusko-američke odnose i za političku situaciju uopće. Na kraju, ispalo je ono čega se nisu samo bojali mističari: ništa. Doduše, nebo nad Vnukovom se opet razvedrilo. Doduše, Rus je i pružio ruku gostu iz Amerike na pozdrav. Nakon pet sati razgovora s Lavrovom se Tillerson sastao i s ruskim predsjednikom Putinom. Ali... Ništa nije koristilo.

Ono što je Tillerson nosio sa sobom je navodno bio ultimatum i zato su ruski mediji već najavljivali čitava područja spaljene zemlje još i prije nego što je američki ministar došao. Ultimatum koji bi se mogao sažeti u alternativu: tko nije za nas, taj je protiv nas. Rusija mora pustiti sirijskog vladara Asada da padne, a najbolje bi bilo da odmah i prekine svaku suradnju s Iranom.

Što to točno znači, to je ostalo nejasno. Ono što jest bilo jasno je da je Tillerson došao iz Italije gdje je sa svojim kolegama skupine zemalja G-7 zaključio da se Rusiju neće kazniti zbog događaja u Siriji. Dakle nikakvih novih sankcija, umjesto toga upozorenja i riječi. Može se razumjeti da je to zabrinulo Ukrajinu jer su se uplašili da će SAD žrtvovati Ukrajinu za pakt Putin-Trump od kojeg strepe. Tillerson je ukrajinskom predsjedniku Petru Porošenku poručio kako SAD neće dvojiti oko teritorijalne cjelovitosti Ukrajine. Ne više od toga. Nekakav ultimatum drugačije zvuči.

Slijedio je i dug nastup ruskog predsjednika na televiziji, već te večeri kad je američki ministar stigao u Moskvu. To je bio intervju koji se može opisati kao školski sat poduke iskusnog političara s Crvenoga trga upućen političkom novajliji u Bijeloj kući.

Putin je doduše mlađi od Trumpa, ali je mnogo duže na dužnosti. Jasno je dao do znanja da mnogo bolje poznaje političke igrice. Tako je i nedavni napad bojnim otrovom u Siriji bio tek provokacija kako bi se s pozornice uklonila "kriva" osoba, kao što se učinilo 2003. u Iraku i sada se želi u Siriji. Da će zapravo Donald Trump biti pravi gubitnik ako se odluči na nove napade u Siriji. Da će ga uništiti vlastiti politički protivnici u domovini ako propadne operacija u Siriji. I da je slijedom toga upravo Rusija najbolji prijatelj Trumpa, pa onda zajednički mogu loviti teroriste i pritom ubirati hvalu i pohvale.

"A zašto ne?", valjda je mislio Tillerson. Teroristi su zločesti i oni su zajednički neprijatelj. Rusi onda jedino trebaju prestati podržavati Asada. S tim je onda otišao u Kremlj i iz njega izašao... S ničim. Ili gotovo ničim, ako se izuzme načelna spremnost Rusije da opet poštuje dogovor o sprječavanju sučeljavanja njihovih zračnih snaga na nebu iznad Sirije. To je važan rezultat koji služi objema stranama i koji štiti čitav svijet od mogućeg Trećeg svjetskog rata.

Inače je ovaj prvi posjet američkog ministra vanjskih poslova ove američke vlade Moskvi ostao tek diplomatska brbljarija od koje nije postala pametnija ni Rusija niti zemlje ostatka svijeta: što SAD zapravo želi s Rusijom? Koliko daleko će ići u Siriji?

Za vrijeme SSSR-a na Zapadu je bilo mnogo "Kremlj-astrologa" koji su po sitnim znakovima i uzgrednim riječima željeli otkriti što će doista učiniti Moskva. To doba još nije završeno, ali izgleda da je sad počelo i doba "Bijela kuća-astrologa".