„Bože moj!" – bi se najradije povikalo i uhvatilo za glavu zbog očite nesposobnosti 28 šefova država ili vlada i četiri stranačkih vođa frakcija u Europskom parlamentu donijeti jasnu odluku o osobama za najvažnije položaje u EU. Prošlo je četiri tjedana od izbora za EP, vodilo se desetine pregovora u parlamentu, protekla su već i dva samita EU – bez nekakvih konkretnih rezultata.

Pritom izgleda sve jasno: birače EU se uvjeravalo kako na izborima indirektno, izborom eurozastupnika određuju i novu šeficu ili novog šefa Europske komisije. To je trebao biti „glavni kandidat" stranaka koje su se natjecale.

Ali onda su „maheri" u Europskom parlamentu i u Vijeću Europe otkrili da se ti „glavni kandidati" ipak ne trebaju uzeti ozbiljno. Logično bi bilo da glavni kandidat frakcije koja je osvojila najviše mjesta bude predložen za predsjednika Europske komisije. Ali to se sad izbjegava svim mogućim argumentima i birači EU se tu moraju osjetiti kako ih netko vuče za nos.

„Je li to moguće?" moramo se pitati. Tek što nam se objašnjavalo kako je europska demokracija užasno važna i kako se mora spasiti od desničarskih populista. Ali tek što su izbori završeni, demokratska odluka 200 milijuna ljudi koji su izašli na birališta se opet razvodnjava, relativizira i drugačije tumači. Tako se glasačima nudi razlog da se osjećaju prevarenim, a skepticima i protivnicima EU se nude argumenti na srebrnom tanjuru.

Ako zastupnici i predsjednici vlada koji su i sami svi stranački dužnosnici, ne vjeruju u načelo osobe koje će biti glavni kandidat njihove stranke, onda neka to jasno kažu – i to prije, a ne nakon izbora. Ako misle kako je Manfred Weber pogrešan kandidat jer nije kvalificiran, onda ga demokršćani uopće nisu trebali izabrati za svog glavnog kandidata. Nedostaci neiskusnog i ne osobito karizmatičnog Webera nisu poznati tek od jučer. Ali sad je prekasno: što se biralo, izabralo se.

A sad - repriza

Posebno bizarno u toj trgovini položajima u Bruxellesu jest što je to već odavno poznata repriza. Prije pet godina kad je glavni kandidat Pučana i pobjednik na izborima Jean-Claude Juncker postavio zahtjev preuzeti predsjedavanje Europskom komisijom, odjednom se javila njemačka kancelarka Angela Merkel. Tek pritiskom njemačke javnosti je popustila i pristala na Junckera. Zar čelnici EU nisu ništa naučili iz tog okršaja? Očito – nisu mnogo. Sad je pak glavni protivnik Webera francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Naravno, situacija je ovoga puta još složenija jer je ovaj put još teže složiti većinu u Europskom parlamentu , a europski Liberali (kojima pripada Macronov En Marche) odjednom odbijaju načelo glavnog kandidata. Ali to ne znači da se EU u načelu onda ne mora držati obećanja danih u predizbornoj kampanji.

Sad su se dame i gospoda besplodnog sastanka na vrhu dogovorili naći se opet posljednje nedjelje u lipnju. Do onda se možemo nadati kako će se sjetiti demokratskih pravila igre koja se ne mogu tek tako mijenjati nakon izbora. Manfred Weber sigurno nije idealni kandidat za predsjednika Europske komisije, ali je kandidat najveće frakcije u parlamentu.

Klubovi zastupnika i Vijeće Europe moraju slijediti volju birača, inače će izgubiti baš svaku vjerodostojnost. A to si ne mogu priuštiti. Već i zbog toga što ih čekaju i važnije odluke od kadrovskih križaljki: zaštita klime, migracija, digitalni svijet rada, trgovački sukobi, dugoročni proračun EU – da spomenemo samo neke.