Bizarne izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa postale su redovan dio svjetske političke predstave čije nepredvidljive epizode poput turske sapunice zabavljaju planetarne narodne mase, a političke elite ostavljaju u teškoj nedoumici: Zna li taj čovjek što priča? Ako zna, loše je. Ako ne zna, onda je još gore.
Pošto je u Helsinkiju džentlmenski na neviđeno oslobodio Putina od odgovornosti za svaku moguću hakersko-obavještajnu svinjariju u svezi s izborima na kojima je upravo Trump pobijedio, u čemu bi zli jezici mogli vidjeti vraćanje duga, kod kuće je američki predsjednik mrtav hladan izjavio da je mislio upravo suprotno od onoga što je rekao. Strašno je jedino to što Trumpovo skakanje samom sebi u usta ama baš nikoga više ne može iznenaditi.
Zatim je uslijedio njegov etnološki ekskurs o snazi i agresivnosti Crnogoraca koji kao da je proistekao iz viceva koje mu je sigurno pričala slovenska supruga.
A i reakcije na ovakve izjave doprinose situacijskoj komici. Negodovali su svi koji se ovakvom zgodom inače javljaju za riječ, od Kasparova do McCaina. Briselska nomenklatura Sjevernoatlanskog pakta se zaklinje u Član 5 potpisanog ugovora. On se skraćeno može opisati kao moto koji uzvikuju sva četiri mušketira dok u znak sloge ukrštaju mačeve: „Svi za jednog – jedan za sve." Trump bi rado probao s formulom „svi za jednog, jedan ni za koga". To je san svih američkih izolacionista. Za sada je Crna Gora pala na stol kao sitan žeton kojim Trump saveznike dodatno ucjenjuje da povećaju proračun za obranu i time rasterete SAD.
Za što se „isplati" ginuti?
I to je ono što je mislio reći „mirotvorac" Trump: neću da Amerikanci ginu u ratu koji će izazvati agresivni Crnogorci. Barem dok sve članice zapadnog vojnog saveza to ne plate koliko su obećale. Trumpovu intenciju je kao i uvijek zasjenio način na koji je to rekao. Omalovažavajući ton krije neke poruke koje šef Bijele kuće možda nije promislio do kraja, ali su one, da upotrijebimo sjevernoatlanski cinični žargon, kolateralna šteta Trumpove egomanske duhovitosti.
On je najmlađeg i najmanjeg člana vojnog saveza čiji je on nevoljni lider optužio za potencijalnu agresivnost upotrebljavajući kulturološki stereotip koji – ruku na srce – Crnogorci također često variraju kada govore o sebi. Time je izravno doveo u pitanje načelo bezuvjetne vojne solidarnosti. Trump postavlja pitanje koje najmoćniji lider najmoćnijeg vojnog saveza po dužnosti ne bi smio postavljati – za što se „isplati" ginuti.
Crna Gora mora progutati tu knedlu, jer bi prema percepciji službene Podgorice zemlja izvan ovakvog saveza bila tek „slamka među vihorima". Sada se, izgleda, mora suočiti s činjenicom da je ušla u klub u kojem stara pravila ne važe uvijek, a nova nisu na pomolu. Na neki način je crnogorsko članstvo u zapadnoj vojnoj alijansi model prema kojem će se jednom odvijati i članstvo u Europskoj uniji. Na početku euroatlanskog puta su važile jedne geopolitičke, ekonomske i socijalne pretpostavke u samoj Uniji, a na kraju će važiti sasvim druge pretpostavke čiji karakter još nije jasan.
Osim toga, članice transatlanskog vojnog saveza nisu samo zemlje poput Norveške ili Portugala, već i agresivna Turska u kojoj se zatvori pod despotski raspoloženim Erdoganom pune novinarima, profesorima i oporbenim političarima, Orbanova iliberalna Mađarska kao i – Trumpova Amerika. Kada crnogorska vlast govori o „zajednici vrijednosti" i „civilizacijskom pomaku", onda te zvučne formule više ne pokrivaju političku stvarnost savezničkog prostora.
Mali, jaki, ali agresivni
Druga poruka koju Trump poprilično nedvosmisleno šalje jest da su Crnogorci agresivni. Mali, jaki, ali agresivni. Spremni da izazovu svjetski rat. Možda je Trump po običaju upotrijebio stilsku figuru pretjerivanja. Njegova empatija naprosto ne može dosegnuti preko oceana, do crnogorskih brda. Ona je sva okrenuta frustriranim biračima u Americi koji pojma nemaju gdje je Crna Gora, a obveze koje proistječu iz članstva u Severnoatlanskom paktu vide kao balast. Trump je poslovan čovjek koji je usmjeren na dobrobit mušterija koje mu donose politički profit. One nisu u Baru i Bijelom Polju, već su rasute po američkoj zapostavljenoj unutrašnjosti i devastiranim gradovima.
Problem nije samo u tome što je rečeno, već i u tome tko govori. Američki predsjednik zastupa velesilu koja je u posljednjih pola stoljeća slala svoje trupe u niz zemalja diljem globusa. Samo u Vijetnamu, Afganistanu i Iraku u tim ratovima je ubijeno više milijuna ljudi.
„Oslobađajući" Dubrovnik su nanijeli štete koliko su mogli
Unutar Crne Gore sve se stvari svode na podjele iz 1941. godine, pa će Trumpovu izjavu zlurado pozdraviti svi oni koji su bili protiv članstva u Sjevernoatlanskom paktu, a naročito oni koji su cijelim svojim rusofilskim srcem bili za sporni parastos Draži na Žlijebima kod Herceg Novog. Takoreći četnici-pacifisti. A za slanje Crnogoraca u Afganistan ostaje nadležna vladajuća većina s pseudopartizanskom retorikom i poprilično nejasnim imovinskim stanjem gazde i njegovih pulena.
Ta vlast ima smjelosti da Crnu Goru definira kao „jedinu državu u kojoj se nije ratovalo raspadom bivše Jugoslavije". U tom narativu nema vraćanja muslimanskih izbjeglica iz Bosne u ruke dželatima, nema dubrovačke sramote. Agresivni Crnogorci su, da podsjetimo, početkom devedesetih u pohodu na Dubrovnik „oslobađali" strateške objekte poput vile Tereze Kesovije. Trudili su se. Nanijeli su štete koliko su mogli.
Njihov skromni učinak u odnosu na naciju koja je samo u ovom vijeku čovječanstvu priredila iračku katastrofu, morao bi ih natjerati da se zamisle čime su zaslužili tu čast, da ih netko, ničim izazvan, opet uzdigne u dramatične njegoševske visine. Kako to da ih Donald Trump kao predstavnik jedne od vojno najagresivnijih zemalja u novijoj povijesti onako poslušne i euroatlanski umivene smatra agresivnima i opasnima? Ili se Ujko Sam samo šalio?