Neki od političkih aktera iz takozvanog socijaldemokratskog i građanskog političkog miljea svoje najveće uspjehe postižu potiskivanjem osnovnih postulata svoje ideologije u zamjenu za etnocentrični narativ. Lijevo preticanje zdesna postala je već uobičajena praksa. Ni u bosanskohercegovačkom slučaju ne treba očekivati ništa bolje od „socijaldemokratskog” državnog predsjedništva. „Lijevi nacionalizam” na ovim prostorima cvjeta još od 8. sjednice komunističke partije Jugoslavije i ponavlja se karikaturalno, ali i poprilično uspješno kao pseudoalternativa klerikalnom nacionalizmu.
Izbori u BiH su ipak iznjedrili nekoliko pojava koje su na prvi pogled nelogične. Kako to da čovjek po imenu Denis Bećirović do nogu potuče nasljednika dinastije Izetbegović (100.000 glasova razlike je više nego dobar argument), dok je njegovu socijaldemokratsku stranku (SDP) isto tako do nogu potukla upravo Izetbegovićeva Stranka demokratske akcije (SDA)? Jasno je da je Bećirovića podržalo više manjih stranaka. Ali je ipak neobično da stranka čiji kandidat pobjeđuje u trci za Predsjedništvo, istovremeno gubi glasove u trci za parlament.
Zagonetan je i „slučaj Željko Komšić“. Za dobar dio Bošnjaka i manji dio Hrvata BiH, Željko Komšić je uvjerljivo najbolji Hrvat za Predsjedništvo, što svjedoči nekoliko desetina tisuća glasova više od drugoplasirane Borjane Krišto. A Demokratska Fronta (DF) koja je svoju listu nazvala po Komšiću, ima petnaestak tisuća glasova manje od bloka hrvatskih stranaka koje predvodi Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).
Tako uzevši, nameće zaključak kako su isti građani različito glasali kada je riječ o kandidatima za državno predsjedništvo i kad je riječ o izboru zastupnika. Zašto?
Denis i Željko protiv Milorada
Čini mi se kako razlog ne treba tražiti u navodno lijevoj ideologiji Denisa Bećirovića ili propovijedanju „građanske države” Željka Komšića. Obzirom kako su obojica potekli iz socijaldemokratskog okružja, moglo bi se reći da postoje tri zajedničke točke koje su se očito dopale dobrom dijelu Bošnjaka, a i ponekom Hrvatu, Srbinu i "Ostalima".
To su prije svega političari koji Bosnu i Hercegovinu vide kao sekularnu državu. Druga zajednička osobina obojice izabranih članova Predsjedništva jest patriotska egzaltiranost koja je u drugačije uređenim zemljama privilegija nacionalne desnice. Oštar jezik Bećiroviću i Komšiću donio je i dobar broj tradicionalističkih glasova Bošnjaka koji su bili spremni zažmiriti i na sekularnosti tih kandidata u ime napuhane ljubavi prema domovini.
Treća zajednička osobina njih dvojice je antidodikovski refleks. Kad god budući predsjednik Republike Srpske - i uskoro bivši srpski član Predsjedništva BiH - započne svoj antibosanski, antisarajevski cirkus, može biti siguran da će najoštriji stavovi stizati upravo iz usta Bećirovića (koji je jednom predlagao uhićenje Dodika) ili Komšića (citat: „lažeš Milorade”).
Vidimo li te tri njihove točke kao temelj osobnog političkog uspjeha na ovim izborima, onda nam neće biti teško razumjeti motive njihovih birača. Njima su u Predsjedništvu bili potrebni ljudi koji bi znati parirati Dodikovim igračima poput Željke Cvijanović. Stranačka pripadnost nije bila odlučujuća za tako nešto. Nedostatak karizmatičnosti i osobna korist kao politički plijen obiteljskog klana, učinili su Bakira Izetbegovića manje popularnim u očima Bošnjaka.
Koliko je Hrvata u BiH?
U slučaju Komšića matematika je neumoljiva. Broj glasova koji su - po do sada dostupnim podacima - zajedno dobili i on i njegova suparnica Krišto je oko 400.000. Pošto je izlaznost u prosjeku bila takva da je svaki drugi čovjek s pravom glasa ostao kod kuće i nema naznaka da su upravo Hrvati požurili na ove izbore, onda bi – da su doista uglavnom bosanskohercegovački Hrvati glasovali za "svog" člana predsjedništva - punoljetnih hrvatskih građana s pravom glasa u BiH moralo biti preko 800.000. Službeno ih, uključujući i maloljetne po popisu stanovništva iz 2013. ima manje od 550 tisuća. Ako se tome doda i masovni odlazak iz BiH, njihov broj bi realno trebao biti mnogo manji.
Što to znači? Prije svega, to je pokazatelj da je Komšić opet izabran uz "malu pomoć" svojih prijatelja, uglavnom iz redova bošnjačkog naroda. Jedni će to slaviti kao pobjedu građanske filozofije, drugi će se zapitati, nije li ipak čudno da mnogobrojniji narod malobrojnijem ponovo određuje predstavnika u najvišem organu vlasti?
Pravi politički domet Željka Komšića je onih desetak postotaka njegove stranke DF. Njegova politička zvijezda je rođena iz dejtonskog defekta, čiji je korijen ratna hrvatsko-bošnjačka nagodba iz 1994., kojoj su kumovali Amerikanci, a potvrđena je u Daytonu.
Nisu ravnopravni ni građani, ni narodi
Bosna i Hercegovina svakako nije zemlja ravnopravnih građana, što su Dervo Sejdić, Jakob Finci i stotine tisuća pripadnika manjina odavno dobili i pismeno od Europskog suda za ljudska prava. No ona, prema ovoj političkoj praksi, nije ni zemlja ravnopravnih naroda, između ostalog i zbog toga što je u važnom pitanju predstavljanja tih naroda u državnom predsjedništvu u praksi moguće nadglasati malobrojniji narod mehanizmom koji je legalan. A jedna od bitnih osobina demokracije jest zaštita manjinskog interesa od nametanja većinske volje. I tu ne pomažu nikakva nategnuta tumačenja koja bi relativizirala sistemsku grešku.
Doduše, vrhovni protektor Christian Schmidt je na izborni dan odredio promjenu Ustava i izbornog zakona Federacije BiH, pokušavajući da novom formulom izbjegne blokadu formiranja vlade poslije izbora, ali i ignoriranje interesa jedne od tri zajednice. Jesu li su nametnute promjene svrsishodne, pokazat će kombinatorika nakon izbora. Ipak, posezanje za bonskom batinom svakako je porazno kao dijagnoza stanja stvari u BiH.
Izabrati izborni dan kako bi se promjene nametnule možda jest lukavo - jer je politička kasta bila zaokupljena drhtanjem za fotelje pa se nije mogla ozbiljno pozabaviti Schmidtom. Ali je i krajnje cinično prema građanima koji su vjerovali kako glasuju po jednom Ustavu, ali su to u stvari činili po drugom.
Nagrada za provokacije
Naposljetku, Milorada Dodika su njegovi glasači još jednom nagradili za sve nestašluke u prethodnim godinama – od najava secesionističkih referenduma, nepriznavanja Christiana Schmidta pa do predizborne posjete Moskvi. On i Željka Cvijanović su napravili malu rošadu: kralj ide u banjalučku Palaču republike, a kula na prvu liniju, u predsjedništvo.
Slična rošada bliskih partijskih suradnika na najvišim razinama već je viđena u slučaju Putina i Medvedeva. Takav luksuz Dodik si može priušti i sebi i svojim suborcima temeljem rezultata Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Izgledna parlamentarna većina na entitetskom nivou uz pomoć satelitskih koalicijskih partnera, predsjednička fotelja u Republici Srpskoj kao i položaj srpskog predstavnika u državnom Predsjedništvu svjedoče samo jedno: Milorad Dodik i njegova stranka su bili i ostali snažan čimbenik unutar BiH.
Je li je to dobra ili loša vijest za BiH? Recimo: mogla se očekivati. Očito, oporba u Republici Srpskoj ne može nadmašiti Milorada Dodika ni lijevom, ni desnom političkom retorikom. Jelena Trivić, kandidatkinja Partije demokratskog progresa (PdP) za predsjednika Republike Srpske koja je u izbornoj noći požurila objaviti svoju pobjedu je politički koncept odmah sažela na najbitnije: „Pratit ćemo nacionalnu politiku koja se kreira u Beogradu...” Zvučalo je kao „i poslije Dodika Dodik”, jedino je bilo izraženo manje nabusitom rječnikom i uz manje frfljanja.
Još više istog zla
Ako se gruba nacionalistička retorika, ali i ključna politika, nakon ovih izbora bude nastavila okretati u začaranom krugu "ja tebi prijetim secesijom, a ti meni ukidanjem RS-a", izbori će donijeti samo još više dobro poznatog: partokraciju, etničku segregaciju, depopulaciju. Dodik je već pokazao kako će to najvjerojatnije izgledati kad je izbor Bećirovića za bošnjačkog predstavnika u predsjedništvu komentirao riječima „lakše ćemo odvojiti Republiku Srpsku”.
Ako uz to još i HDZ zauzme uvrijeđeni bojkotaški stav, onda će se sve oči okrenuti jedinom revolucionarnom reformisti u zemlji koji je okićen stvarnim insignijama moći: visokom predstavniku. Nema tome dugo da smo naučili kako se on zna i naljutiti, baš kao pravi patrijarh. Ali barem bi oni koji pamte Titovo doba morali znati da reforme nametnute s vrha imaju problem održivosti.