Ne, izbjeglička kriza u Europi nije razlog što je Rusija stacionirala borbene avione, helikoptere i drugu vojnu opremu u novoj bazi u Siriji. Kremlj je na val izbjeglica iz Sirije i ostalih zemalja samo odmahnuo rukom i to proglasio unutarnjim problemom Europske unije. Moralne vrijednosti ionako nikada nisu temelj za vanjskopolitičko djelovanje Rusije.

U Moskvi su izgleda važni samo geopolitički interesi država. Ne obazirući se na etičko pitanje suodgovornosti za krvoproliće u Siriji, ruska vanjska politika ni sada ne vidi problem u tome što politički i vojno podržava režim Bašara al Asada. Na koncu konca, taj Asad je jedini preostali partner Moskve na Bliskom istoku. I to je ono što je važno u politici moći kako je vidi Rusija.

U drugom planu

Ipak, od ovog ljeta u Kremlju sa zebnjom gledaju kako Asad polako pada u drugi plan. Nuklearni dogovor s Iranom najavio je zatopljenje odnosa Washingtona i Teherana, do sad najvažnijeg Asadovog partnera. Pojačane vojne akcije SAD-a i Turske u Siriji, kao prvu metu imaju ubilačku bandu „Islamske države“, ali na duže staze mogu biti prijetnja i Asadovom režimu – to jest onome što je od njega ostalo.

Zato je izgleda predsjednik Putin odlučio djelovati. U „zavjetrini“ zapadne borbe protiv IS-a, proteklih je tjedana na brzinu podigao rusku vojnu bazu na sirijskoj obali. S uzbuđenjem se očekuje Putinov govor na Općoj skupštini UN-a krajem rujna – tamo će ruski predsjednik sigurno vojnu bazu pokušati predstaviti kao ruski doprinos u borbi protiv džihadista, ali će insistirati i na podršci Asadu.

Ukoliko se SAD i druge zapadne sile upuste u takav „deal“, to bi značilo da je Putin ostvario maksimum: slomio bi međunarodnu zidove oko svoje zemlje koji su nikli zbog aneksije Krima i rata u istočnoj Ukrajini. Ponovo bi bio priznat status Rusije kao globalne sile – rame uz rame s Amerikom. Istovremeno bi Asadov režim još neko vrijeme bio siguran, što bi također bio dokaz ruske moći.

Dugoročno važan igrač?

Moguće je da se Washington ipak neće upusti u zajedničku anti-džihad koaliciju po cijenu da za neko vrijeme ne dovodi u pitanje Asadovu budućnost. Ali i u tom slučaju bi Rusija izašla ojačana jer sada ima vlastitu vojnu bazu na strateški važnoj istočnoj obali Sredozemnog mora. Čak i ako se Sirija raspadne u građanskom ratu, regija Latakije je dobra lokacija za vojnu nazočnost.

To nije samo regija iz koje potječe dinastija Asadovih, to priobalno područje je povijesna „domovina“ Alavita i logičan izbor za alavitsku državu ako se Sirija raspadne. Nešto takvo je već postojalo nakon Prvog svjetskog rata – tada pod patronatom Francuza. U zamjenu za strateški važnu bazu, Rusija bi mogla nastupiti kao zaštitnica takve alavitske države. Rusija bi dugoročno ostala važan igrač na Bliskom istoku. I tako bi Putinova politika prema Siriji iz moskovskog kuta gledanja bila pun pogodak.