Bacimo kratki pogled na činjenice: njemački aktivist za ljudska prava Peter Steudtner je prije dva tjedna u blizini Istanbula održao predavanje o IT menadžmentu i sigurnosti podataka. Sve to se to odvijalo u organizaciji Amnesty Internationala. Sad Steudtner zajedno s vodećim ljudima Amnesty Internationala sjedi u pritvoru.

Kratko nakon što je vijest došla do Njemačke, uslijedio je val reakcija: obiteljski čovjek Steudtner je nevin, optužbe protiv njega su bez osnove i predstavljaju "pritisak" na angažman organizacija za zaštitu ljudskih prava koji je u međuvremenu u Turskoj poprimio zabrinjavajuće razmjere.

Turska vlada u obrambenom modusu

Sva ta priopćenja zvuče jako dirljivo, društvene mreže su preplavljene izjavama solidarnosti. Žalosno je samo što to turske vlasti niti najmanje ne zanima. Peter Steudtner i ostali uhićeni su samo dio ogromnog mita.

Turska vlada na čelu s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom nalazi se, i to najkasnije od prošlogodišnjeg propalog puča, u konstantnom stanju obrambene borbe protiv untarnjeg i vanjskog "neprijatelja". U ovoj atmosferi prožetom paranojom, nepovjerenjem i strahom zbog vanjskih "neprijatelja" spadaju i organizacije poput Amnesty Internationala. 

Iz očišta turskih vlasti je stoga potpuno irelevantno što ove organizacije na Zapadu uživaju ugled i povjerenje šire javnosti. Naprotiv, njihov pozitivni imidž na Zapadu je još samo razlog više da im se ne vjeruje.

Povezanost s mitom nastanka Turske države

Prijeteći scenarij kroz vanjske "neprijatelje" nailazi na plodno tlo kod većine Turaka. On podsjeća i na mit o osnivanju moderne Turske. U kaotičnom razdoblju nakon Prvog svjetskog rata u jeku "rata za neovisnost" Kemal Atatürk je otjerao strane imperijalističke sile iz zemlje i utemeljio Republiku Tursku. Do danas je ovaj mit o "neprijateljima izvana" dio turskog poimanja povijesti.

Turska vlada koristi ovaj općedruštveni fenomen: strah od infiltracije stranih sila je toliko izražen da u kombinaciji sa stalnim sijanjem straha od unutarnjeg neprijatelja opravada uključenje svih raspoloživih mehanizama obrane.

Žrtve ove paranoje mogu biti još nevinije nego bezopasni IT stručnjak iz Njemačke. To ne igra nikakvu ulogu. Pola Turaka će ionako i dalje stajati čvrsto iza svog predsjednika i vlade koje su sami izabrali.

Nije za očekivati da će se na tom planu nešto promijeniti. Prevelike su gospodarske pogodnosti koje je vladajuća AKP priskrbila mnogim siromašnim žiteljima Turske.

EU i Njemačka vlada neće promijeniti ništa

Malo nade da će se utjecajem izvana u Turskoj nešto promijeniti daje i djelovanje Njemačke vlade i Europske komisije. Unatoč svim verbalnim bitkama koje se vode protiv Ankare, čini se da i Bruxelles i Berlin priželjkuju produbljenje odnosa s Turskom. Pored, barem zasad, dobro funkcionirajućeg sporazuma o izbjeglicama tu su i gospodarski interesi u pitanju.

Krajem prošle godine Europska komisija je iznenadila prijedlogom o proširenju carinske unije s Turskom. Njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel je potvrdio i njemačke interese u tom smjeru.

Nedjelotvornost izvana, mitovima obojen otpor iznutra: Peter Steudtner i njegovi kolege neće biti posljednji koji će pasti kao žrtve nezaustavljive manije uhićenja u Turskoj.