Hoće li Katolička crkva uspjeti naći put iz 19. stoljeća u modernu? Dobrih deset godina nakon prvih otkrića spolnih zlostavljanja se Katolička crkva u Njemačkoj uputila na takozvani Sinodalni put. Sastanak vjernika, muškaraca i žena, svećenika i laika kakav u ovom obliku još nije postojao.

Na početku se povela rasprava o moći i zlouporabi, o svećeniku budućnosti, ulozi žena, o Crkvi, ljubavi i seksualnosti. Ali premalo iz perspektive žrtava zlostavljanja i žrtava crkvene mašinerije. Te teme će odrediti Sinodalni put. I jasno je: time se otvara i pitanje slobodnijeg odnosa prema celibatu u Njemačkoj i važnijoj ulozi žena u Crkvi.

I to baš kod protestanata...

Zapravo se ovaj sinodalni susret trebao dogoditi u Carskoj katedrali Frankfurta, katoličkoj glavnoj crkvi grada. Ali i zbog građevinskih radova u toj crkvi su izaslanici preselili u bivši dominikanski samostan koji je sad u sastavu Evangeličke crkve. Kad već i to ne bi bilo dovoljno simbolično, na putu između hotela i mjesta susreta je postavljena i spomen-ploča koja podsjeća na višekratni boravak Martina Luthera u Frankfurtu 1521. godine.

Usprkos ovim protestantskim primjesama, to je bio susret samouvjerenih Katolika koji su pokazali otvorenost kakva se jedva mogla vidjeti u ovim okvirima. 217 sudionika je iskazalo upečatljivo svjedočanstvo svoje vjere, nade, ali i sumnji. To vrijedi i za starije redovnike i za (premalo) mladih predstavnika, za laike baš kao i za prisutne svećenike.

"Da prekinemo diskusiju..."

"Prije posvećenja nam se hofira, nakon toga nas se proganja", netko je tim riječima sažeo atmosferu i među mnogim svećenicima. Svi su govorili slobodno i osobno, a gotovo kao karikatura je izgledala malena skupina prisutnih biskupa predvođena kardinalom Kölna Rainerom Mariom Woelkijem koji su u takozvanim izjavama uvijek iznova izvlačili listove već formuliranih tekstovima i to čitali okupljenima. Sve to u tonu "da završimo ovu priču".

Tako se u Frankfurtu pokazao pobožan, mnogoznačan i istovremeno podijeljen susret njemačkog katoličanstva. Kardinal Marx je u završnoj riječi govorio o "veličanstvenom presjeku" Katoličke crkve u Njemačkoj. Kardinal Woelki je pak na lokalnom crkvenom radiju u Kölnu taj susret usporedio sa "evangeličkim crkvenim parlamentom". Možda su oba izraza jednostavno tek dodatni dokaz u kojoj je mjeri kriza Crkve zapravo kriza njenih dužnosnika.

Novi put opet iz Njemačke?

Srdžba "crnog bloka" oko Woelkija koji su i u Frankfurtu pokazali kako znaju čitati, ali ne i razgovarati ima veze i sa ulogom ovog Sinodalnog puta. Inicijativa je svojevrsni crkveni eksperiment: to nije službena sinoda, ali sa njenim programom i predstavnicima koji su se tamo okupili, nije tek niti skupina nezadovoljnika okupljenih u nekom mračnom kutu.

Katolička crkva u Njemačkoj koja se cijeni u čitavom svijetu i zbog njene teologije i njene uloge prema Rimu (upravo njemački biskupi su dobrim dijelom zaslužni za Drugi Vatikanski koncil - op. ur.) i sa ovim Sinodalnim putem stoje i u međunarodnoj pažnji. U Frankfurt su došli i službeni predstavnici iz raznih zemalja kako bi pratili debatu, a zanimanje medija je prelazilo njemačke granice.

U prosincu se papa Franjo požalio kako Katolička crkva zaostaje 200 godina za životnom stvarnošću. Njemački katolici, potreseni i uplašeni skandalima spolnog zlostavljanja, su odlučni tu nešto promijeniti. To će voditi do napetosti. Ali nakon početka u Frankfurtu i mi možemo biti napeti u očekivanju, što će se događati.