Politička klima u Europskoj uniji je zatrovana. Između Berlina i Atene, ali i između Atene i Europske središnje banke. Između 18 država eurozone i Atene – i obrnuto. Europska unija tetura prema teškoj krizi, ako već i nije u njoj. Kao da su usred tog veličanstvenog mirovnog projekta odjednom „procvale“ nacionalne, pa i nacionalističke emocije. Odjednom je među državama članicama zavladao ton koji se koristi među neprijateljima, ali ne i među partnerima koji se desetljećima miroljubivo odnose jedni prema drugima.

I ranije su borbe bile žestoke

Nema sumnje: i u ranijim desetljećima za europskim pregovaračkim stolovima je bilo trikova. Cjenjkanja. Igrao se poker i provociralo se do krajnjih granica, svatko je htio osigurati sebi što bolje pozicije. U tome su sudjelovale sve države članice i to bez izuzetka. Ali, pritom nitko nije bio povrijeđen, nitko nije vrijeđan, nikome se nije prijetilo kršenjem svih pravila i raskidanjem svih ugovora.

Nova grčka vlada, izabrana zbog svojih predizbornih obećanja i oslonjena na jak mandat, sada je krenula baš tim pravcem. Jedan desno-populistički ministar odbrane prijeti da će pola milijuna izbjeglica „progurati“ u Europu i tako prekršiti pravila zajedničke europske politike prema tražiteljima azila. Grčki premijer Tsipras je u pregovaračkom pokeru o politici spašavanja zemalja eurozone otvorio novu frontu tražeći od Njemačke plaćanje ratne reparacije. A vlada u Ateni o Trojci i europskim partnerima sve češće govori kao o okupatorima, iako su oni, bez obzira na sve, partneri.

Mora se jasno reći: zemlje eurozone žele pomoći Grčkoj. Razumljivo je da to one ne rade bez očekivanja i postavljanja uvjeta. Njihovo načelo da se dugovi ne mogu suzbijati novim dugovima je već je pomoglo Španjolskoj, Irskoj i Portugalu.

No, neosporno je i da je u Grčkoj ta ekonomska spremnost da se pomogne propala. U tome nova vlada u Ateni ima pravo. Grčkoj prijeti ekonomski i socijalni bankrot. Još gore: tu zemlju potresa državna kriza.

Taktička zlouporaba pitanja reparacije

Ali, to nije razlog da se Njemačku proglasi žrtvenim jarcem i da se pitanje odšteta za njemačke ratne zločine taktički zlorabi u pregovaračkom pokeru. Moralno nema nikakve sumnje da Njemačka treba obeštetiti žrtve iz vremena okupacije, prije svega one ljude koje su još živi. A može i mora razmisliti o tome da li će učiniti više od onoga što je na tom planu do sada činila.

Pravno gledano, pitanje reparacije je zaključeno. Njemačka se, upravo po okončanju vojne hunte, stalno angažirala za Grčku, kao što su to činile i druge zemlje. Vrijeme je da se klimu oslobodi otrova i da se analitički pristupi ekonomskim i političkim problemima. To važi za Atenu, ali i za druge zemlje EU-a. Inače će, nakon 50-godišnje uspješne priče, Europska unija doživjeti neželjen, ali koban raspad.

???