Ratovi se vode puškama, granatama i u međuvremenu i bespilotnim letjelicama. Na naslovnim stranicama se mogu pročitati velike brojke žrtava, napadi, brojne izbjeglice. No, tu je još jedno drugo bojište na kojem se do danas vode ratovi: žensko tijelo. Ta stvar je tako intimna da ju se u povijesnim knjigama, pred sudovima i u medijima često uopće ne spominje. Međutim, otkad vojske odlaze u ratove, seksualno nasilje je dio ratovanja.

I ratovi imaju svoja pravila koja su zapisana u međunarodnom humanitarnom pravu. "Zakon je jasan: silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja su zabranjeni", kazao je Peter Maurer, predsjednik Međunarodnog odbora Crvenog križa u jednom govoru u veljači ove godine. "Ženevske konvencije su uredile tu zabranu jasno i univerzalno. A ipak smo 70 godina kasnije suočeni s neuspjesima i nedovoljnom odgovornošću." Da, još je dosta posla pred nama. U realnosti modernog ratovanja često se bojišnica širi, konflikt se izravno unosi u civilno društvo, ne štedeći ni obitelji.

Uloga Ujedinjenih naroda

Seksualno nasilje se razlikuje od sveg drugog oružja. Kad bombe unište krovove, susjedi pružaju utočište. Čak su vojnici obvezni pružiti prvu pomoć svom teško ozlijeđenom protivniku. No žrtve silovanja i zlostavljanja se često stigmatizira i izopćava iz njihovih vlastitih zajednica. Iza seksualnog nasilje se krije perfidna taktika straha, stigmatizacije, psihološkog pritiska. U Bosni i Hercegovini su muslimanske žene rađale djecu njihovih silovatelja. U Ruandi su pripadnice Tutsija inficirane HIV-om. Protekle godine je stotine tisuća ljudi izbjeglo iz Mijanmara u susjednu zemlju nakon što su proširene glasine o tome što su vojnici htjeli učiniti sa ženama i djevojčicama naroda Rohingya. Popis ponižavanja bi se mogao nastaviti.

Krajnje je vrijeme da Ujedinjeni narodi pokrenu smislene mjere! Tek 2008. je ta organizacija silovanja u konfliktima službeno priznala kao ratni zločin. Postoji jedan argument kojega sam uvijek iznova čula na zabavama na Zapadu. Daleko od poprišta seksualnog nasilja. Zbog tog argumenta se stresem: "Ujedinjeni narodi su tako veliki i birokratski, što oni uopće mogu učiniti?" To je jedan truli argument s lošim informacijama, ali je prije svega frustrirajući ako odgovor u tom slučaju toliko puno znači. 

Objašnjenja radi: kao bivša suradnica UN-a uviđam da ta organizacija može biti i troma. No sada, kao dopisnica Deutsche Wellea iz SAD-a, priznajem i ovlasti za sazivanje UN-ovog Vijeća sigurnosti. Potrebno je brzo donijeti rezoluciju za uspostavljanje formalnog mehanizma za pooštravanje odgovornosti kad je u pitanju seksualno nasilje. I nadzor pridržavanja toga mehanizma se mora jasnije regulirati.

Ne samo slušati, treba i sankcionirati

Znamo da moramo slušati što žrtve imaju za reći, ali što nam vrijedi ako samo klimamo glavom i pokazujemo sažaljenje? Umjesto toga bi Ujedinjeni narodi morali izaslati misije, uspostaviti istražna povjerenstva, skupljati dokaze kako bi se seksualno nasilje procesuiralo pred Međunarodnim kaznenim sudom. Sramotno je da je većina slučajeva masovnih silovanja ostala nekažnjena.

No, jedna UN-ova rezolucija sama po sebi neće biti dovoljna - žene moraju biti jače zastupljene kad se radi o tome da se osigura mir. To bi mogao biti dobar put za čišćenje ispred vlastitog praga. Jer mnoge žene su predale izvješća o seksualnom nasilju koje su počinili pripadnici UN-ovih mirovnih trupa.

Više zastupljenosti oba spola u mirovnim trupama bi smanjilo taj rizik i učinilo korak dalje: ženama bi to omogućilo da u vlastitim zajednicama sudjeluju kao čuvarice zakona, reda i ljudskih prava. Upravo to bi bilo temeljno ishodište za ravnopravnost.

Kad pomislim na razmjere tog problema, uvijek pomislim na citat hrvatske autorice Slavenke Drakulić. Ona je opširno pisala o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji 90-ih godina. "Silovanje je", napisala je ona, "polagano ubojstvo". Da se ne radi o činjenici da su većina žrtava žene, taj problem bismo sigurno već riješili.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android