U jednom trenutku Evin Amir više nije mogla izdržati. Bez obzira na veliku ljubav prema svom rodnom gradu Alepu, više nije željela živjeti usred ratom zahvaćenog područja. Ona i njezin suprug Shirzad Rasho, po zanimanju ginekolog, mogli su na kraju samo još naizmjenično ići na posao, budući da svog malog sina Alana nisu željeli samog ostavljati kod kuće. Ponekad je Evin morala noćiti u svom malom uredu u jednom malom poduzeću za telekomunikacije, jer je put kući bio preopasan zbog borbi.

"Već je i život s jednim djetetom bio težak", priča Evin. A onda je ona ponovo ostala u drugom stanju. "S drugim djetetom uopće ne bi bio moguć. Nismo imali ni struje ni vode, ponekad nije bilo ni mlijeka i kruha." Zbog svega toga je obitelj početkom 2013. odlučila napustiti zemlju i prebjeći u Istanbul.

Bijeg u autu

"Od Sirije do Turske - to je skoro moguće proći pješice", objašnjava Evinina sestra Nissrin Emir-Dilbar. Ova nastavnica stranih jezika već četiri godine živi u Njemačkoj i najprije je sasvim službeno i legalnim putem pokušala svoju sestru i njezinu obitelj dovesti u zemlju. No to nije bilo moguće. Zbog toga je Evin s još jednim bračnim parom u srpnju 2013. sjela u auto i iz Turske preko čitave Europe došla do Njemačke. U prvo vrijeme su njezin sin i suprug ostali u Istanbulu.

Po dolasku u Njemačku podnijela je zahtjev za dodjelom azila i smještena je u jedan prihvatni centar u Dortmundu. Nakon što je dobila dozvolu boravka na tri godine, preselila se k sestri, a onda su joj se pridružili i sin i suprug. Početkom 2014. godine je četvoročlana obitelj - u međuvremenu se rodio i mali Alin - konačno dobila mogućnost selidbe u mali vlastiti stan u Bonnu.

Oni nisu jedine izbjeglice koje bježeći pred građanskim ratom u Siriji traže utočište u Njemačkoj. Prema službenim navodima je od proljeća 2013. u Njemačkoj oko 31.000 izbjeglica iz Sirije zatražila azil. Osim toga je tijekom prošle godine savezna vlada odlučila prihvatiti dva kontingenta s po 5.000 izbjeglica. Njihov se odabir vršio po jasno određenim kriterijima među kojima je važnu ulogu igralo, primjerice, srodstvo s osobama koje su već u Njemačkoj. Jedan od kriterija je bila i važnost osoba za obnovu Sirije kada se rat jednom završi. Osobe koje su se smatrale važnima nisu morale podnositi zahtjev za dodjelom azila i odmah su dobijale dozvolu boravka na tri godine.

Uz to je zbog veličine humanitarne katastrofe njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier najavio dodatni kontingent od 10.000 sirijskih izbjeglica kojima će se omogućiti dolazak u Njemačku. Konačnu odluku o tome bi trebali donijeti ministri unutarnjih poslova njemačkih saveznih zemalja na svojoj konferenciji 13. i 14. lipnja. Od početka sukoba u Siriji 2011. godine je, prema navodima UN-a, zemlju napustilo oko 2,5 milijuna ljudi, dok unutar granica Sirije ima oko 6,5 milijuna prognanih.

Njemačka: mirnodopska birokracija

Od početka travnja Evin Amir i njezin suprig Shirzad Rasho posjećuju integracijske tečajeve u Bonnu. Njihov šestogodišnji sin Alan ide u vrtić i s početkom nove školske godine u kolovozu krenut će u prvi razred. No s njemačkim jezikom još uvijek ima problema, kaže njegova tetka. Do sada je on u Njemačkoj pronašao samo jednu prijateljicu koja, međutim, također govori kurdski. Kada se u vrtiću zajedno igraju i pridruži im se neko njemačko dijete, Alan postaje vrlo ljubomoran. "On kaže kako tu nikoga nema s kim bi se družio i kako ne razumije njemački. I onda plače", kaže Nissrin.

Za razliku od Alana, mali Alin se u svom njemačkom domu dobro osjeća. Dok njegova majka priča, on se bezbrižno igra na crnom kauču koji je obitelj dobila na poklon od prijatelja. I uopće je većina namještaja u domu Evin Amir poklon od prijatelja ili od sestre. Za sada i Evin i Shirzad dobijaju socijalnu pomoć od države, ali oboje pokušavaju što je prije moguće naučiti njemački i početi raditi.

No tek odnedavno se učenju jezika mogu posvetiti u potpunosti: prije toga su dobrim dijelom bili zabavljeni traženjem stana i rješavanjem brojnih birokratskih prepreka. Često su morali ići u Ured za strance. U svim tim prilikama s njima je bila Nissrin koja im pomaže u prevođenju. No ona je i inače angažirana: pomaže mnogim sirijskim izbjeglicama u okviru aktivnosti kurdske udruge YASA. Tamo se dobrovoljno angažira i priskače u pomoć novopridošlima, prije svega u pokušajima da izađu na kraj s njemačkom birokracijom. Tako na primjer u Siriji ne postoji ured za prijavu boravka. Ponekad je sa službenicima vrlo naporno. Ali zato u Njemačkoj vlada mir, naglašava Evin. "Tu je moguće živjeti u slobodi", kaže ona. "Ja tu svaki dan s djecom mogu ići u park. U Siriji to nije moguće."

Sve je ostavljeno

Kada obitelj ne ide u park, Alan se igra sa svojim tabletom. Njega su mu roditelji kupili još u Siriji - kako bi zaboravio na buku rata pred kućnim vratima. Kada je u Alepu na njemu gledao crtane filmove, rafali iz strojnica i eksplozije bombi su bili daleko, jako daleko.

No osim tog tableta za dijete, Evin i Shirzad nisu gotovo ništa više mogli ponijeti iz Sirije. Bijeg najprije u Tursku, a potom u Njemačku, nije ostavljao puno mjesta za sentimentalnosti. Oni sa sobom nisu ponijeli čak ni fotografije, primjerice Evininog i Shirzadovog oca koji su obojica poginuli prošlog kolovoza u ratu. Na pitanje što im iz Sirije najviše nedostaje, Evin odgovara, bez da joj sestra mora prevoditi: "Sve!". I plače. Ona se želi vratiti, što prije - ali tek kada tamo ponovno sve bude kao ranije.