Dana 24. srpnja 1944. godine sovjetski vojnici su zajedno s poljskim postrojbama ušli u logor koji će jedan američki ratni reporter malo kasnije opisati kao "najstrašnije mjesto na svijetu i pravi pogon za proizvodnju smrti": nacistički koncentracijski logor i logor za istrebljenje Majdanek (drugi naziv Lublin).

Malo prije toga Nijemci su spaljivanjem dijela logora pokušali zataškati masovna ubojstva 78.000 ljudi, među kojima je bilo oko 60.000 Židova te Poljaka, Bjelorusa i Ukrajinaca.

Wiesław Wysok, zamjenik direktora Državnog muzeja Majdanek, rekao je za DW: "Pronađeni su šokantni dokazi zločina koje su počinili Nijemci: pepeo, kosti, ljudski ostaci i tijela ubijenih i preminulih zatvorenika, pretežno Židova i Poljaka. Tragična dimenzija mjesta dodatno je istaknuta očuvanim tragovima zločina: plinske komore, krematoriji, barake za zatvorenike, stotine tisuća cipela."

Tvornice smrti

Već krajem srpnja 1944. godine, dakle pola godine prije oslobođenja logora Auschwitz, postalo je jasno: ubijanje Židova i Poljaka nije ratna propaganda, već surova stvarnost. Samo 1.000 sovjetskih ratnih zarobljenika preživjelo je užas Majdaneka.

Po naređenju zapovjednika zloglasnih nacističkih SS-trupa Heinricha Himmlera u jesen 1941. godine izgrađen je logor za istrebljenje, napomenuo je Wysok. I ispričao: "U plinskim komorama su od jeseni 1942. do jeseni 1943. godine židovski zatvorenici ubijani ciklonom B i ugljičnim monoksidom. Logor je također bio mjesto masovnih strijeljanja židovskih i poljskih zatvorenika. Dana 3. studenoga 1943. godine, u okviru takozvane akcije 'Žetveni festival', njemačka policija i SS-postrojbe strijeljale su više od 18.000 židovskih žena, djece i muškaraca. Oko 130.000 ljudi prošlo je kroz Majdanek."

Akciju "Žetveni festival" nacisti su početkom 1943. godine koristili kao šifrirano ime za masovna strijeljanja ukupno 43.000 Židova u logorima Trawniki, Poniatowa i Majdanek. To je bio samo mali dio „Akcije Reinhard“, sustavnog ubijanja 1,8 milijuna Židova u okupiranoj Poljskoj. Majdanek je imao posebno značenje, kaže za DW povjesničar Stephan Lehnstaedt, profesor studija Holokausta i židovskih studija na sveučilištu Touro u Berlinu.

„Najstrašniji primjer okrutnosti u povijesti"

"Majdanek je bio centralno mjesto „Akcije Reinhard". Tamo su se raspoređivali Židovi koji su još bili potrebni za prisilni rad i eksploataciju. Tamo su se razvrstavali i prepravljali ukradeni predmeti. Odande se ljude transportiralo u druge logore, odande se sve koordiniralo."

Ono što se događalo u predgrađu Majdanek nije više bilo tajna u Lublinu: bjegunci i civilni radnici izvještavali su o stravičnim događajima. U kolovozu 1944. godine prvi zapadni novinari su smjeli obići logor. U američkom magazinu "Life" čak se pojavio izvještaj o Majdaneku pod naslovom "Najstrašniji primjer organizirane okrutnosti u povijesti civilizacije".

Ali za daljnji tijek rata to je bilo potpuno irelevantno, kaže Lehnstaedt: "Majdanek je oslobođen jer se nalazio na izravnom putu prema Berlinu. Nitko nije krenuo oslobađati koncentracijske logore, nego se boriti protiv Wehrmachta i vojno poraziti Nijemce. Pitanje koje se često postavlja jest: zašto pruge prema Auschwitzu nisu bombardirane, zašto se ništa nije poduzimalo, zašto se nije protestiralo? Zato što to nije imalo vojni značaj."

Prvi memorijalni centar

Majdanek nije bio samo prvi logor za istrebljenje i koncentracijski logor koji je Crvena armija oslobodila, već je postao i prvi memorijalni centar u svijetu posvećen žrtvama nacizma. Wiesław Wysok kaže: "Samo mjesec dana nakon zatvaranja logora u Lublinu je nastala inicijativa za osnivanje muzeja. Muzej je počeo s radom početkom studenoga. Tri godine kasnije, 2. srpnja 1947. godine, poljski parlament je usvojio zakon kojim je Državni muzej Majdanek dobio pravni status."

Sudski postupci protiv počinitelja zločina u Majdaneku su tekli sporo, iako je na prvom suđenju u Lublinu 1944. godine šest optuženih izvedeno pred specijalni sud i osuđeno na smrt. Proći će tri desetljeća do početka pravne obrade zločina u Zapadnoj Njemačkoj. Od 1975. do 1981. godine šest čuvarica, jedan logorski liječnik i devet članova SS-ove straže bili su optuženi pred sudom u Düsseldorfu, u jednom od najdužih i najskupljih postupaka u povijesti njemačkog pravosuđa.

Mnogi Nijemci danas ne znaju što je Majdanek

Međutim, samo je čuvarica Hermine Braunsteiner-Ryan osuđena na doživotnu kaznu zatvora. Sedam drugih optuženika dobilo je kazne zatvora u trajanju od tri do dvanaest godina, dok su ostali oslobođeni.

"Dio optuženih je već bio nesposoban za suđenje, jednostavno se predugo čekalo. Pored toga, njemački pravni sustav tada je zahtijevao dokaz o individualnom ubojstvu. A to je bilo teško dokazati, jer je bio potreban svjedok koji bi rekao: vidio sam točno kako je ova osoba ubila drugog zatvorenika," kaže Stephan Lehnstaedt.

Povjesničar kritizira to što Majdanek mnogim Nijemcima i 80 godina nakon oslobođenja nije poznat pojam. Logori za istrebljenje u Poljskoj općenito nisu poznati u Njemačkoj, s jednim izuzetkom: Auschwitz. Mediji su to dodatno pojačali, fokusirajući se na najveći nacistički logor za istrebljenje.

"Naše njemačko sjećanje je jako usmjereno na Holokaust i na Auschwitz. Kada njemačke grupe posjetitelja krenu na dugo putovanje do Poljske, obično idu u Auschwitz. Majdanek, kao i svaki drugi poljski memorijalni centar, stoji u sjeni Auschwitza", kaže Lehnstaedt.

Opomena, a ne samo sjećanje na nevine žrtve

Wiesław Wysok, zamjenik direktora Državnog muzeja Majdanek, priča da na ceremoniji povodom 80. godišnjice sudjeluju i bivši zatvorenici – preživjeli koji su tada bili mala djeca. Oni će zajedno ovih dana iznositi svoja svjedočanstva da žrtve ne bi bile zaboravljene.

Poruka preživjelih iz Majdaneka glasi: „Naša sudbina je opomena za vas". Ta je rečenica ispisana i na mauzoleju gdje je položen pepeo žrtava.

Priča o Majdaneku je aktualna i danas, nakon 80 godina, jer preživjeli ne traže samo da se očuva sjećanje na nevine žrtve. Oni traže i da se ne zaboravi njihova borba za očuvanje ljudskosti u neljudskim uvjetima. I da iz njihovog iskustva učimo.

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku