Još prije nekoliko dana Siniša Labrović je u jednom kafiću berlinske četvrti Prenzlauer Berg, gdje živi od prošle jeseni, tvrdio kako je „vrijeme u Berlinu bolje nego što je očekivao“. Nekoliko dana kasnije na temperaturi koja je bila nešto iznad nule i uz mećavu i susnježicu, trenutno možda najpoznatiji hrvatski performance umjetnik stajao je ispred nekoliko glavnih medijskih kuća njemačke metropole s transparentom u rukama. A na transparentu jasna poruka: (prijevod s njemačkog):

„Moje je ime Siniša Labrović. 54 su mi godine. Ja sam jedan siromašni performance umjetnik koji je nedavno prebjegao iz Hrvatske u Berlin.

Moja kolegica Martina Mezak mi je rekla kako je vrlo važno pojaviti se u njemačkim medijima i da je nakon toga uspjeh zajamčen. Zato vas molim da objavite vijest o ovom performanceu. Po mogućnosti s fotografijom.

Molim Vas budite milosrdni!

Velika hvala!"

Iako meteorološki gledano Labrović možda nije odabrao idealan dan u godini za svoj prvi performance u umjetničkoj pečalbi, akcija nazvana „Betteln" („Prosjačenje") nije prošla nezapaženo. Pred zgradom lijevo-liberalnog dnevnika Tageszeitung (taz) nedaleko Checkpoint Charleyja, slavnog bivšeg graničnog prijelaza između Zapadnog i Istočnog Berlina, Siniša je razgovarao sa znatiželjnim prolaznicima i novinarima koji su privučeni akcijom ispred svojih vrata, izlazili iz zgrade. Zatekla se tu i jedna filmska ekipa. Akcija je izvedena ispred redakcija nekoliko značajnih medija u Berlinu: dnevnika Neues Deutschland, tjednika Der Spiegel, izdavačke kuće Axel Springer s tiražnim naslovima poput Bild-a (naslovna fotografija), spomenutog Taz-a i ispred berlinske redakcije Deutsche Wellea. 

No ipak je bilo najviše onih koji su ga fotografirali smatrajući ga još jednim od silnih uličnih propovjednika koji se okupljaju na mjestima gdje ima mnogo turista. No poruka je ipak malo drugačija od onih koje na svojim transparentima nose Jehovini svjedoci.

Propovjednik umjetničke slobode

I Sinišu Labrovića bi se isto tako moglo ubrojiti u propovjednike, ali za razliku od Evanđelja Labrović propovijeda umjetničku slobodu koje nema bez pravednog udjela u društvenom životu. Njegova poruka glasi: i ja želim dio kolača, i ja želim biti dio ovog sustava blagostanja. A mediji mi u tomu mogu pomoći. Od Warholove poruke o 15 minuta slave preko Big Brothera pa do Labrovića, mediji se doživljavaju kao presudni čimbenik u procesu stjecanja popularnosti, slave, bogatstva. I sam Labrović vidi poveznicu s fenomenom reality showa. „Tu sam ja, umjetnik, a na drugom kraju medijskog spektra od umjetnika koji je potrebit bi stajao sudionik reality showa koji je slavan i važan samo zato što se pojavio u medijima. I zbog ničeg drugog“, kaže Labrović komentirajući svoju prvu berlinsku akciju. Umjetnik u njegovoj poziciji, kako kaže, se razlikuje od sudionika, recimo Big Brothera samim tim što on svoje akcije organizira sam, „sam sebe izlaže".

Potreba za umjetnošću

I njegovi prethodni performancei su bili povezani s određenim stupnjem fizičkog napora na granici bola. Doduše berlinska borba s mećavom i povelikim transparentom koji je u toj mećavi djelovao kao jedro protiv kojeg se umjetnik-brodolomac mora boriti, po stupnju fizičkog napora nije usporediv s akcijom iz 2012. kada je na koljenima i u čast Milana Bandića prošao oko zagrebačkog poglavarstva. Ali se dobro uklapa u Labrovićevu sliku o umjetniku kao nekom tko mora nešto i učiniti kako bi mogao živjeti od svoje umjetnosti. „Ja ne mislim da umjetnicima ’po defoltu’ pripada dio kolača jednog društva" i dodaje: „Ja se borim za situaciju u kojoj bi se možda netko osjetio potrebitim da mu ja ili da im ja budem umjetnik. A prema mom dosadašnjem iskustvu ovdje mislim da njemačko društvo osjeća potrebu za umjetnošću.“

Berlinski optimizam

To očito nije i slučaj s hrvatskim društvom koje je Labrovića prvo, kao i desetke tisuća drugih, ekonomski otjeralo u migraciju, da bi mu potom kao svojevrsnu popudbinu podario i komentar jednog hrvatskog kolumnista koji sadržajem slijedi malograđansko-neoliberalnu agendu o umjetnicima kao „besposličarima“ pri čemu su konceptualni umjetnici poput Labrovića valjda najgori soj jer iza sebe ne ostavljaju ništa materijalno poput slike ili skulpture koje bi mogle ukrašavati zid dnevne sobe ili predsoblja.

Medijsku epizodu koja je popratila njegov odlazak iz Hrvatske i žučnu raspravu po društvenim mrežama, Siniša je u međuvremenu ostavio iza sebe i zaboravio. Isto kao i kolumnista koji ga je napao i vrijeđao. „On čak nije ni promijenio krive navode u svom postu iako sam mu ja na to ukazao. I što onda dalje reći“, primjećuje rezignirano danas Siniša, nekoliko mjeseci nakon polemike. No nema mjesta nekoj gorčini.

Nakon prvih nekoliko mjeseci života u Berlinu Siniša na migrantsku budućnost gleda s optimizmom. „Radi se. Stvari se kreću, a to je najvažnije". A sad su i mediji o njemu počeli pisati. „Prosjačenje" je uspjelo.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android