Potres je teško oštetio branu na Savi i stvorio vrlo dubok rasjek na nasipu, rijeka zaprijetila obližnjim štalama i jahalištu. U strahu od poplava i novih potresa konji su odmah prevezeni na sigurno.
„Par sekundi prije potresa, jedan se konj uznemireno i izjurio iz štale. Za njim su krenuli i ostali. Vrištali su, rzali i trčali u galopu. Jedan je konj bio vani, i galopom, neuobičajeno, trčao  u krug", svjedoče volonteri koji brinu o njima.
Oni ovdje rade godinama i kažu da takvo što nikad nisu čuli i vidjeli.

„Montažna kuća s uredskim prostorijama i igraonicama, tresla se i ljuljala lijevo-desno. Moja kćerka je bila  u igraonici. Ukočila se i gledala kako padaju stvari. Potrčali smo prema njoj, gubili ravnotežu i rušili se. Posvuda u dvorištu pojavile su se pukotine iz kojih su, poput gejzira, na sve strane šikljali mlazevi vode", prisjeća  se Daniel Pavlić, zaposlenik Udruge za terapeutsko i rekreacijsko jahanje „KAS" iz Siska.

Zvuk bagera i kamiona…
Lijepo uređenim prostorom okruženom borovima, nekadašnjim naseljem omladinskih radnih akcija, ne čuje se žamor djece i volontera koji rade s konjima. Umjesto razdragane cike - prodorni zvuk bagera, kamiona, utovarivača, i ostale teške mehanizacije. Sve je pretvoreno u blatnjavi put, pristup nasipu kojim se dopremaju vreće s pijeskom. Ispusti za konje sada su u službi obrane od poplave. Gradi se premosnica u obliku novog nasipa sačinjenog od „box" barijera.

Već petnaest dana radnici slažu obranu, iscrpljeni i promrzli. Udruga za terapijsko i rekreacijsko jahanje osnovana je 30. srpnja 2002. godine. Okuplja djecu, roditelje, stručnjake različitih specijalnosti, volontere najrazličitijih profila i afiniteta i sve one koji su voljni na bilo koji način pridonijeti dobrobiti zajednice. Počeci su bili skromni. Tek jedan donirani konj, četiri volontera i deset korisnika, na privatnom imanju u Budaševu kraj Siska.
„Ubrzo smo dobili još jednog konja, a broj korisnika i terapija polako se povećavao. Grad Sisak dao nam na uporabu prostor veličine 60 tisuća četvornih metara koji smo uredili uz veliku i nesebičnu pomoć sisačkih obrtnika, tvrtki, ustanova i volontera. Tijekom cijelog tog razdoblja educiramo, stručno osposobljavamo i usavršavamo ljude koji sudjeluju u provedbi terapija", kaže tajnica Udruge Anita Trstenjak.

Crni, Đole, Bobica i Nori…
Konji različite pasmine i starosti, Karla, Ornamento, Cinderella, Crni, Đole, Bobica i Nori, odvezeni su u privatne štale prijatelja Udruge. Ostao je samo Zero, osmogodišnji ljepotan, križanac angloarapa i oldenburga. Nikako nije htio u prikolicu pa sada samuje i zbunjeno gleda što se događa. O njemu brine gospodin Zdravko, zaposlen preko projekta javnih radova. Hrani ga, timari i priča s njim, kao da ga tješi kako će ovo brzo proći.
Iako od potresa nema terapija i konja svakodnevno navrati poneki volonter vidjeti treba li što napraviti. „Ne radim s konjima, ali sav posao oko njih je moj zadatak. Moj sin  je krenuo na terapije prije 15 godina. Tada nije mogao sjediti na konju, ležao je. Nakon nekoliko godina terapija počeo jahati. Stvara se jako lijep odnos između djeteta i konja što na kraju daje odlične fizikalne, psihološke i socijalne rezultate“, kaže za DW volonter Duško Berendika (naslovna fotografija) s kojim smo razgovorali u "KAS-u".
Terapije su uglavnom vikendom, povremeno i preko tjedna. Članarina je 50 kuna godišnje, a po terapiji samo 20. Već dvije godine razvijaju i sportsko jahanje za djecu s poteškoćama, putuje se na takmičenja diljem Hrvatske.
„Svaki korisnik ima svog konja i svog volontera. Oni se emotivno vežu uz njih pa kada dođe trenutak rastanka bude puno suza. Svima nam je posebno teško kad konja moramo udomiti jer zbog starosti više ne može provoditi terapije. Zbog ograničenog proračuna, jer radimo na osnovu donacija, ne možemo zadržati konja koji nije u službi" kaže Anita Trstenjak.

Kako sve objasniti djeci?
Ali, Crnog, tridesetogodišnjaka bosansko-brdske pasmine, čija je izuzetna mirnoća i radišnost osvojila mnoga dječja i volonterska srca, nisu dali. „Bio je bolestan i svi smo mislili, gotovo je, ali, volonteri su ga digli  ribanim jabukama i vitaminima Sad je dobro, služi kao senzorni konj", govori naša sugovornica.
Potres je promijenio životne navike i prioritete. Djeca razumiju da se događa nešto opasno, ali teško im je objasniti zašto ne mogu kod svojih konja.

„Stalno podrhtavanje tla podsjeti nas da nije još sve gotovo. Pokušavamo se vratiti u normalu. Razmišljamo o projektima i poslu na silu, ali u zraku je nelagoda i jeza. Vrata ureda su otvorena, sjedimo u niskom startu. Svaki kamion koji prođe kraj prozora, a prolaze svakih par minuta, trzne nas. Ovdje još dugo trava neće zazeleniti“, kaže Pavlić.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android!