Među najpozitivnije i najvažnije događaje njemačke povijesti svakako spada i pad Berlinskog zida i Njemačko ujedinjenje u godinama 1989. i 1990. ¸Čin ujedinjenja svakako zaslužuje da mu se posveti nacionalni spomenik. I zastupnici njemačkog parlamenta, Bundestaga gledaju na ovu temu slično. Još 2007. zastupnici su dali zeleno svjetlo podizanju spomenika koji bi trebao podsjećati na, kako to stoji u odluci, „mirnu revoluciju 1989. i na uspostavljanje državne cjelovitosti Njemačke“. Počast bi trebala biti odana i građanima DDR-a „čija hrabrost je omogućila ujedinjenje“.

Predmet političkih svađa

I dok bi zemlje poput Francuske ili SAD-a već odavno ponosno podigle jedan ovakav spomenik, u Njemačkoj vlada nejedinstvo čak i oko toga kako bi on trebao izgledati. Štoviše, oko spomenika koji bi trebao simbolizirati njemačkoj jedinstvo se već deset godina vodi žestoki spor. Jednima ne odgovara lokacija u središtu Berlina, drugima idejno rješenje za spomenik. Neki čak brinu oko zaštite životinja. Tako je spomenik postao predmetom natezanja između različitih političkih struja. Na kraju svemu treba pridodati i činjenicu da građane tema spomenika ujedinjenju zanima malo ili gotovo nimalo. Posljedice ovakvog spleta okolnosti: projekt gradnje spomenika se ne pomiče s mjesta godinama. Država bi sada od grada Berlina trebala kupiti zemljište na kojem bi trebao biti izgrađen spomenik. No u sjeni svih svađa i natezanja, pravu radost oko gradnje ne pokazuje nitko.

Nitko ne želi koru banane

Čitav projekt od samog početka prati peh. Prvo je idejni prijedlog arhitektonskog ureda Milla&Partners i koreografkinje Sasche Walltz pokopala kritika. Projekt predviđa konstrukciju zdjela ogromnih dimenzija, koja bi kroz interakciju posjetitelja bila stavljena u pogon. Na njoj stoje rečenice „Mi smo narod. Mi smo narod“ što je ujedno bio i slogan građanskog pokreta DDR-a koji je i doveo do pada Zida. Filozofija projekta: kao i 1989. građani su ti koji svojim djelovanjem nešto „pokreću“. „Ako se na jednoj strani zdjele nađe 20 osoba više nego na drugoj, konstrukcija se počinje pokretati. Tako nastaju nove perspektive“, stoji u objašnjenju koje se nalazi na internetskim stranicama ureda Milla&Partners. Znači, spomenik bi trebao povući paralele ka novom političkom razvoju Njemačke. No ideja baš i ne dolazi do svih. Kritičari novi vizualni koncept nazivaju sljedećim nazivima koji baš ne pokazuju oduševljenje projektom: „Klackalica jedinstva", „Kora banane", „Zlatna zdjelica".

Sporno je i mjesto gradnje koje bi se trebalo nalaziti na mjestu gdje je nekad stajao konjanički spomenik Caru Wilhelmu I ispred gradilišta Berlinskog dvorca. Protiv ovog mjesta su, između ostalih, i članovi građanske inicijative Berlinska povijesna jezgra. „Tu se miješaju povijesni konteksti. Postoji jedan povijesni događaj, pad Zida 1989. Ovo ovdje je nešto sasvim drugo“, objašnjava Anette Ahme iz ove udruge koja predlaže da se spomenik Ujedinjenju postavi ispred zgrade Reichstaga u kojem zasjeda Bundestag koji je i donio odluku o ujedinjenu.

Šišmiši su skupi

Zapravo je gradnja trebala započeti još 2013. No tada je u praznom prostoru ispod nekadašnjeg konjaničkog spomenika pronađena kolonija šišmiša. Za koje je prvo trebalo biti pronađeno drugo prirodno stanište. Zatim je trebalo sačuvati i vrijedne povijesne pločice na postolju. Sve u svemu ovakva otkrića su polako ali sigurno podizala cijenu spomenika Njemačkog ujedinjenja: od prvobitnih deset na u međuvremenu 17 milijuna eura. Nekoliko puta je čitav projekt dovođen u pitanje. Nesretni spomenik se našao i pred Financijskim povjerenstvom Bundestaga. Tek je prošle godine projekt ponovno dobio podršku parlamenta.

Dvojba u podobnost Nijemaca da grade spomenike

Državna tajnica za kulturu Monika Grütters, koja je sa strane Njemačke vlade odgovorna za projekt Spomenika ujedinjenja, čak se u jednom trenutku zapitala jesu li Nijemci uopće u stanju u pozitivnom smislu „identifikacijska povijesna sjećanja“ pretočiti u formu spomenika. Njemačka, kako je zaključila na jednoj raspravi prije dvije godine, ima stanovitih problema s gradnjom nacionalnih spomenika što, kako je zaključila, nije nikakvo čudo s obzirom na njezinu noviju prošlost. „Nakon sve patnje koju je Njemačka donijela Europi i svijetu u 20. stoljeću nacionalni spomenici su nakon 1945. gotovo nezamislivi“, zaključila je državna tajnica. Nijemcima teško pada jedan pozitivni pogled na vlastitu prošlost. Spomenik Holokaustu u središtu Berlina, oko kojeg se također svađalo i natezalo preko 10 godina, je još jedan primjer za nevoljki pogled unatrag. Ali na kraju se spomenik Holokaustu pokazao kao pozitivan primjer snažne spomeničke kulture.

Hoće li i Spomenik ujedinjenja nositi barem dio snage kojim zrači spomenik Holokaustu je upitno. Predviđeni termin otvaranja na 30. godišnjicu ujedinjenja sljedeće godine je već sad više nego upitan.

Ugled Njemačke je u pitanju

Nakon beskrajno sramotnog skandala oko gradnje Berlinske zračne luke, čije otvaranje se oteže već godinama, ugled Njemačke kao zemlje inženjera je ugrožen. Nitko si ne može priuštiti još jednu katastrofu. Poruka bi mogla glasiti: Njemačka pada ne ispitu ne samo velikih građevinskih projekata nego i kod malih spomenika koji simboliziraju njezino jedinstvo.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android