DW: Predsjednici Hasim Thaci  i Aleksandar Vučić planiraju razmjenu teritorija, a Washington se tome ne protivi. Nakon telefonskog razgovora s Donaldom Trumpom, čini se da ni kancelarka Angela Merkel nije bila izričita u svom stavu kao prije tog razgovora. Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas je rekao da nije dobra ideja dirati granice. To je zvučalo više kao savjet nego kao odbijanje. Umekšava li Njemačka svoju poziciju po pitanju granica na Balkanu?

Milan Nič: Ne bih baš trošio snagu na analizu govora tijela i nijansi. Pozicija Berlina je vrlo jasna. Njemačka je po ovom pitanju bila vrlo striktna i vrlo glasna: prvo, iza zatvorenih vrata tijekom sastanaka kancelarke Merkel ovdje u Berlinu s predsjednikom Vučićem i predsjednikom Thacijem. A onda i s bosanskim premijerom Zvizdićem. O tome je pričala i s Plenkovićem.

I možda Merkel nije htjela dolijevati još ulja na vatru davanjem još jedne izjave i zaoštravanjem rasprave. Dakle ne vidim nikakve promjene ili zaokrete u njemačkoj poziciji. Drugi igrači mijenjaju stavove.

Tko?

Definitivno Washingtona. Izjava Johna Boltona (savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost, op. red.) za mene je znak da su spremni razmotriti nova rješenja jer više nisu posebno zainteresirani.

Na američku ulogu i vodstvo u regiji više ne gledaju kao na stvar koju žele nastaviti. Taj je problem ostavljen Europljanima. Berlin je također vrlo nezadovoljan ulogom povjerenika Johannesa Hahna, visoke predstavnice Federice Mogherini i austrijskog predsjedavanja EU-om posljednjih dana jer su ohrabrivali čelnike Srbije i Kosova da krenu ovim putem. Službeno su govorili da je povijesni dogovor važniji od detalja. A to nije usklađena pozicija EU-a. Išli su austrijskom linijom, doprinijeli su izvjesnom diplomatskom momentumu na osnovu inicijativa iz Beograda, ali su „solirali".

Zašto su Thaci i Vučić izišli s ovakvim prijedlogom?

To je druga priča. Sjećam se kada je predsjednik Thaci posjetio Berlin i bio kod nas u Njemačkom društvu za vanjsku politiku. Vodio sam raspravu s njim i veleposlanikom Ischingerom i uhvatio sam ga da je rekao kako isključuje promjenu granica. To je bila stvar koju je dobro reći javno, ali stvari se mijenjaju i ne mogu reći zašto. Sa srpske strane bih rekao da je to još od 1999. bila opcija koju su neki odobravali, a sada predsjedniku Vučiću treba nešto za domaću javnost ako prizna Kosovo, a to znači da želi neku teritoriju.

Je li to realna opcija?

Ona je realna ako su lokalni čelnici spremni ustrajati na njoj, a dozvole ju ključni vanjski igrači, velike sile i glavne diplomatske snage. Ali pomalo sam zabrinut da to ne bi bio kraj priče.

Što bi bilo poslije?

Ne radi se o korigiranju granica. Mislim da je ovo vrlo kompleksno pitanje. Iluzija je misliti da možete imati sasvim malu kontroliranu razmjenu teritorija. Razumljivo je zašto je to privlačna ideja kada je u pitanju taj mali komad Balkana – ako govorimo o sjeveru Kosova i Preševu – ali tu neće stati. To je korak unazad ka novoj podjeli koja neće stati u Mitrovici. Počet će u Mitrovici, a sutra će biti velika podjela u Bosni i možda u Makedoniji. Čujem i zabrinutost zbog paralelnih aranžmana Prištine i Tirane: drugim riječima, na duge staze ove razmjena teritorija na etničkom principu smatra se korakom ka Velikoj Albaniji.

*Milan Nič je stariji suradnik u centru „Robert Bosch" za središnju i istočnu Evropu, Rusiju i središnju Aziju pri Njemačkom društvu za vanjsku politiku. Prethodno je vodio program za Europu na institutu GLOBSEC u Bratislavi i bio savjetnik visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Studirao je u Pragu, Budimpešti i Bologni.