„Mama, kad će konačno proći ta korona“, pitao je ovih dana moj osmogodišnji sin. On bi rado s prijateljima ponovo išao igrati nogomet. Ali, mama nažalost ne zna odgovora. Ni prije pojave koronavirusa biti roditelj nije bila laka zadaća. Teško je već samo stvaranje i održavanje strukture koja omogućuje obiteljski život.

Još teže je stalno ne uspijevati držati se pravila koja si je čovjek sam postavio. Dobri roditelji su strpljivi, ne viču i kao kroz igru udovoljavaju dječjim potrebama.

Zato mjere protiv koronavirusa osobito jako pogađaju obitelji. Odjednom su svi u stanu: preopterećeni roditelji koji rade, a istovremeno bi trebali podučavati svoju djecu, ali ih i tješiti i smirivati unatoč vlastitim egzistencijalnim brigama. To je posebno teško samohranim roditeljima.

Tu čovjek brže nego inače izgubi živce i češće prekrši svoj uzvišeni ideal odgoja bez ikakve primjene nasilja. Psihičko opterećenje je za članove obitelji izuzetno teško. A posebno za djecu.

Djeca ispod radara

„Iznenadno zatvaranje ustanova i višetjedna zabrana kontakata s prijateljima i odgojiteljima predstavlja neshvatljiv, a za neke i traumatičan gubitak važnih osoba s kojima je dijete povezano", kritizirala je Njemačka akademija za dječju medicinu u jednom priopćenju.

Ali, politička rasprava se dosad gotovo uopće nije bavila potrebama djece. Osim ako se radilo o njihovom školskom uspjehu. Ili o tomu kako djecu zbrinuti da se preko njih ne bi zarazili baka i djed ili da bi mama i tata mogli dalje raditi.

„Na djecu i mladež se u dosadašnjim procesima donošenja odluka nije gledalo kao na ravnopravne osobe nego kao na potencijalne nositelje virusa“, kaže Njemačka akademija za medicinu djece i mladeži. Za djecu iz problematičnih obiteljskih odnosa to može biti ne samo nepravedno, nego i fatalno.

Nečuveni pozivi u pomoć

Anna Wilden je zabrinuta. Ova socijalna radnica radi u ambulantnoj pomoći obiteljima jednog dječjeg doma. Ona se brine o obiteljima koje se obrate uredu za djecu i mladež tražeći pomoć.

Obično Anna Wilden posjećuje te obitelji. Ali, otkako su na snazi ograničenja društvenih kontakata, sve se odvija telefonom – a to je vrlo ograničeno. „Ne vidim izraze lica i govor tijela.“

A to su informacije koje mogu biti presudne. „Ako sumnjamo da je ugroženo blagostanje djeteta, onda naravno idemo u obitelji.“ Ali, otkako su zatvorene škole i dječji vrtići, sve manje je prijava uredu za djecu i mladež zbog ugroženosti blagostanja djeteta, kaže ova socijalna radnica.

Obitelji u izvanrednom stanju

To zabrinjava i Stefanie Fried. Ona je referentica za zaštitu djece u organizaciji Save the Children. Razgovarale smo o homeschoolingu i homeofficeu i pritom dobro razumjele jedna drugu.

„U drugim zemljama, primjerice Španjolskoj ili Italiji, bilo je više prijava žena i djece da se povećalo nasilje kod kuće“, kaže Fried. Ona smatra da je stanje u Njemačkoj slično. „Pitanje je samo kad se ti ljudi mogu izjasniti i kad će se njihov glas moći čuti.“ Dok obitelji ostaju izolirane, pozivi u pomoć teško prodiru van.

Kod mjera za borbu protiv pandemije Covid-19 nije se dovoljno vodilo računa o djeci, kaže Fried i potvrđuje mišljenje dječjih liječnika. „U klinikama se uočavaju slučajevi ugrožavanja blagostanja djece kod kojih se ne može isključiti povezanost s promijenjenim uvjetima života“, kažu liječnici.

Pritom nije znanstveno dokazano da su restriktivne mjere koje su nametnute djeci stvarno bile korisne za suzbijanje virusa. „Prva istraživanja na konkretnim slučajevima pokazuju da prije odrasli zaraze djecu nego obrnuto“, stoji u priopćenju Njemačke akademije za medicinu djece i mladeži, koja se poziva na podatke Instituta Roberta Kocha.

„Zašto dakle ne spriječiti kontakt između rizičnih skupina i djece, ali zato ponovo otvoriti igrališta i dječje vrtiće“, pita se Stefanie Fried. Brojna djeca i obitelji nemaju psihičke snage prebroditi ograničenja bez posljedica, upozoravaju i liječnici.

Ali, i obitelji s dobrim resursima dolaze do svojih granica, jer su i u najljubaznijem kućanstvu jako ograničene mogućnosti bavljenja nečim drugim i ostavljanja drugoga na miru. Do smanjenja napetosti moglo bi dovesti to da roditelji smanje očekivanja u vezi s vlastitim odgojnim sposobnostima.

Kad je nešto dovoljno dobro?

„Zadaća roditelja je svakog jutra ustati sa svojom djecom i činiti ono što se mora i što činiti treba da bi nekad tijekom dana doživjeli neuspjeh", kaže psiholog Klaus Neumann o roditeljskoj svakodnevici. „Sljedećeg dana unatoč tomu ustajemo, činimo što činiti moramo i opet doživljavamo neuspjeh."

Važno je prihvatiti tu činjenicu. Djeca, kaže Neumann, pritom uče nešto jako važno: „Moji roditelji se ne predaju, oni se stalno bore. Oni mogu pasti i ponekad eksplodirati, vikati i zalupiti vratima, ali se uvijek vraćaju.“ To stvara veliko povjerenje.

Neumann je 30 godina radio u Centru za zaštitu djece u Münchenu. „Dolazilo je strahovito puno sasvim normalnih ljudi sa sasvim normalnim problemima, ali koji povremeno, kad se manifestiraju, mogu imati teške posljedice: zapostavljanje, tjelesno i psihičko nasilje.“

Neumann polazi od toga da se takvi slučajevi češće događaju u vrijeme korona-krize. Ali, mjere ograničenja mogle bi dovesti i do zbližavanja obitelji – ne samo u doslovnom, nego i u prenesenom smislu.

Pravila u vrijeme pandemije

Važno je, kaže Neumann, da u tom „zoološkom vrtu za divlje zvijeri za svakog tigra postoji kutak u koji se on može povući“. Pa makar to bio zahod ili ormar. Rituali koji reguliraju zajednički život važniji su nego ikad da bi se što dulje izbjeglo slom živaca.

„Više se približavamo jedni drugima, to je tako u ovom vremenu. Možemo se sudariti, što izaziva konflikte. Ali, veza roditelja i djece se može i produbiti."

I doista, brojne obitelji proživljavaju vrijeme izuzetno kvalitetnog zajedničkog života, kako pokazuje jedno istraživanje instituta Forsa po nalogu organizacije Save the Children. S obzirom da se ne može na nogometno igralište, moj sin i ja češće vozimo skupa bicikl, čitamo, igramo se. To je lijepa strana mjera ograničenja.

Bilo bi lijepo, kaže Neumann, kad bi nam ostalo sjećanje na taj osjećaj i kad bismo zadržali malo poniznosti s obzirom na životne poteškoće.

Kako vrijedno može biti vrijeme s našom djecom ne bismo trebali zaboraviti ni nakon pandemije. Ali, ni potrebu djece da svoje vrijeme provode vani igrajući se s prijateljima.