Prema dosadašnjim informacijama, virus SARS-CoV-2 pada na zemlju, nakon što ga zaražena osoba izdahne. Na temelju ove spoznaje zasniva se preporuka o sigurnosnom odstojanju od jedan i po do dva metra od drugih ljudi kako bi se izbjegla infekcija kapljičnim putem. Ali što se događa kada se bavite sportom, odnosno kada se brzo krećete ili trčite?

Trenutno je to tema o kojoj se podosta raspravlja. Za razliku od drugih zemalja, u kojima su mjere znatno restriktivnije, pojedinačni sport je u Njemačkoj i dalje dozvoljen kao dio zdravstvene prevencije. Maksimalno dva sportaša mogu trenirati zajedno, ali moraju držati određeno rastojanje – i upravo tog aspekta se uhvatilo jedno istraživanje Sveučilišta u Leuvenu (Belgija) i Eindhovenu (Holandija).

Grupa zanstvenika na čelu s Bertom Blockenom, profesorom građevinske fizike i aerodinamike na oba sveučilišta, ispitala je kako sportaši mogu biti izloženi virusu COVID-19 kada se kreću ili treniraju u blizini drugih sportaša.

Istraživači su promatrali izbacivanje kapljičnih čestica iz usta i nosa tijekom različitih pokreta u različitim brzinama (hodanje i trčanje). Pritom su mijenjali i njihov položaj. Najprije su se kretali jedan pored drugog, zatim dijagonalno i na kraju jedan iza drugog. Takvi se modeli obično koriste za analizu i poboljšanje atletskih dosega.

20 metara udaljenosti pri većim brzinama


"Ako trčite ili vozite bicikl i pri tome izdišete zrak , izbacujete kapljice veličine mikrometra", objašnjava Blocken za DW. U njegovoj su studiji te nevidljive kapljice postale vidljive uz pomoć posebne svjetlosti. "Pustili smo dvoje ljudi da hodaju ili da trče zajedno kako bismo vidjeli koliko ih te kapljice dosežu. Ako se previše približite drugoj osobi, te kapljice vam padaju na lice." To znači da je tako moguće prenošenje virusa pod uvjetom da je ta osoba inficirana.

Blocken i njegove kolege stoga dolaze do zaključka da pravilo od 1,5 metra u sportu nije dovoljno za zaštitu od virusa COVID-19. Umjesto toga, preporučuju udaljenost od najmanje četiri do pet metara kada hodate u istom smjeru, deset metara kada polako trčite i polako vozite bicikl i barem 20 metara kada se vozite ili trčite brzo.

Prema studiji, najmanje je opasno ako se sportaši kreću jedan pored drugog istim tempom, jer njihov oblak kapljičnih čestica pada  iza njih. Čak i ako se dvije osobe kreću dijagonalno, rizik da osoba koja se nalazi iza, udahne čestice koje je izdahnula osoba koja je ispred, je manji. Rizik od zaraze je najveći kada se osoba, koja je iza, nalazi u zračnom oblaku osobe koja je ispred.
Profesor Blocken zato preporučuje, prije nego što preteknete jednu osobu, da se dobro odmaknete od nje, kako ne biste upali u njezin kapljični oblak.

Kada se sam vozi biciklom u Belgiji, ovaj znanstvenik promatra ljude kako primjenjuju drugu taktiku. Mnogi zadržavaju dah kad prođu pored nekoga, jer se plaše virusa. „Možda oni malo pretjeruju", kaže Blocken, „ali to je otprilike kao kad ne želite piti iz čaše iz koje je pila zaražena osoba. Tako isto ne želite udisati kapljice koje druga osoba širi".

Ne baš mudra odluka Francuske

Blockenova namjera nije bila da svojim istraživanjem ograniči ljude da se bave sportom na otvorenom već naprotiv, da omogući sportašima da to rade uz određeni stupanj sigurnosti. U Belgiji se prethodno vodila žestoka rasprava o tome koliko se daleko biciklisti smiju voziti od svog mjesta prebivališta. Blocken i mnogi drugi su iznosili argumente koji su protiv bilo kakvih ograničenja. To je bio stav, u koji se konačno uvjerila i belgijska vlada. "Sve dok se ne krećete u blizini druge osobe, nema rizika", kaže Blocken.

Belgijanac kritizira odluku koja važi u Francuskoj a po kojoj je građanima dozvoljeno da se kreću na otvorenom u radijusu od jedan kilometar od mjesta stanovanja i maksimalno sat vremena dnevno. "Ta odluka nije bila pretjerano mudra, jer to znači da svi ljudi u gradovima smiju trenirati na verlo malom i skučenom području i da su vrlo blizu jedni drugima. To je upravo suprotno onome što biste trebali učiniti – trebali biste ih pustiti da idu van – najbolje izvan grada, tako da mogu zadržati rastojanje i ne susretati  se s previše drugih ljudi."

Sam Blocken puno vozi bicikl, ali trenutno izbjegava biciklističke staze. Radije se vozi po cestama, na kojima, zbog ograničenja kretanja, nema mnogo automobila. "Nikad u životu se nisam vozio biciklom tako neometano i smireno kao ovih tjedana i mjeseci", kaže on.

Nogomet: oblaci s tisućama mikrokapljica

Kada je riječ o utakmicama Bundeslige i drugih sportova u kojima postoji izravan kontakt igrača, profesor Blocken ne vidi način kako bi se oni mogli zaštititi, ukoliko bi se donijela odluka da se utakmice ponovo igraju. "Ono što je sigurno je da ljudi koji se fizički naprežu, ispuštaju oblake s tisućama mikrokapljica", kaže Blocken. "Čak i kada bi nogometaši bili udaljeni 1,5 metar jedan od drugog, kapljične čestice iz usta protivnika i suigrača bi, padale po njihovom licu i tijelu i upadale u njihove disajne putove. A to je upravo ono što se željelo izbjeći ovim razmakom."


Blocken stoga smatra da će dozvola za nastavak nogometnih natjecanja biti vrlo teška i komplicirana odluka i zbog toga što bi neko mogao pomislili: ako se ponovo igraju utakmice, onda ne važi pravilo od 1,5 metra udaljenosti.„Ako u narednim tjednima i mjesecima želite dosljedno primjenjivati pravilo od 1,5 metra, to nažalost znači da mnoge sportske događaje neće moći održati."