Suočavanje aktualne hrvatske vlasti s korupcijom bilježi određene načelno pozitivne momente, s izuzetkom onih svakako najdelikatnijih koruptivnih aktivnosti – u vlastitim redovima. Notorna je činjenica naime da nije posebno veliki problem uočiti tuđe nedosljednosti i protuzakonitosti, osobito s vladajuće pozicije. Kad je prije nepune tri godine koalicija SDP-HNS preuzela saborsku većinu i mandat za egzekutivu, pozicija joj je u tom smislu bila idealna. HDZ im je za sobom, u najdekadentnijoj svojoj fazi s obzirom na legalnost djelovanja, a pojačanoj globalnom krizom, ostavio upravo raskošan izbor dubioza i vjerojatnih inkriminacija.

Ipak, u međuvremenu se fokus logično prenio na novu vlast. U prvoj godini mandata, vlada SDP-a i HNS-a čak je nadobudno zloporabila visoko istaknuta antikorupcijska očekivanja. Tad je, pamtimo to dobro, ministrica zaštite okoliša Mirela Holy natjerana na podnošenje ostavke zbog jednog formalnog i razmjerno malenog nepotističkog prekršaja. Svima je u zemlji svejedno bilo očito da se to dogodilo prvenstveno uslijed njezina konfrontiranja s pojedinim utjecajnijim ministrima poput Radimira Čačića, oko daleko obimnijeg klijentelizma. Usmjerimo li pažnju na novije doba, pak, dade se primijetiti nekoliko svježih slučajeva koji ne idu na ruku vladajućima.

Razočaravajući trend

Zadržimo se na ministrima imenovanim tek naknadno: Mihael Zmajlović, Vedran Mornar, Siniša Varga. Zmajlović je preuzeo ministarstvo okoliša nakon Holy i danas je medijski prisutan ponajprije zbog evidentno rasipničke selidbe te institucije u novi prostor. Mornar, na čelu Ministarstva obrazovanja i znanosti, nedavno je zatečen u neprincipijelnom odnosu s južnokorejskom tvrtkom Samsung koja mu je po mnogočem sudeći platila službeni boravak u toj dalekoazijskoj zemlji. Novi ministar zdravlja skandalozno je početkom studenog optužio novinare koji prate taj sektor da su potplaćeni za napade na državu, iako je tu sama država sektorski opterećena aferama.

U nastojanju da jasnije rastumačimo ishodišta problema i relevantne okolnosti, obratili smo se u tu materiju upućenim sugovornicima. Nenad Miščević, profesor filozofije politike sa Sveučilišta u Rijeci, za tu se svrhu najprije pozvao na uvodnu perspektivu svoje generacije, onu iz prošlog sistema.

Odmjeravanje sa socijalističkim naslijeđem

„U socijalizmu smo se više susretali s raznovrsnim drugim političkim problemima, od nedemokratskih političkih pritisaka do međunacionalnih natezanja“, prisjeća se on vremena u kojem su određena ljudska prava bila manje zastupljena, dok se prednost davala radničkim i socijalnim pravima. Početkom devedesetih, sa zaoštravanjem etnički motiviranih trvenja i zatim vojnim napadom na Sloveniju i Hrvatsku, došlo je do izvjesnog obrata. „Zloupotrebe vlasti za svrhe bogaćenja“, kaže Miščević, „te vile i vikendice bile su dotad pomalo u drugom planu“.

„Liberalna demokracija je donijela situaciju u kojoj je korupcija odjednom centralni i najvidljiviji problem, osim siromaštva najsiromašnijih“, nastavlja ovaj hrvatski filozof i profesor filozofije. Po njemu, upada u oko jedan bitan razlog što je bogaćenje postalo glavni grijeh političara: „Takvim pojedincima je jasno da na vlasti ne ostaju neodređeno dugo, da ne mogu beskrajno uživati u moći pa im je zgrtanje bogatstva jasni prioritet“. Željena viša demokratizacija Hrvatske tako se prometnula u negaciju sebe, u sredstvo za ispunjavanje privatnog materijalnog interesa. Nezadovoljstvo naroda svime tim traje sad već dugo, i veliko je pitanje kako se proces može preokrenuti u opću korist.

Zorislav Antun Petrović, danas koordinator građanske udruge „Kultura i etika“, bivši član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i nekadašnji predsjednik Transparency Internationala Hrvatska, zadržao se na aktualnoj situaciji, no dolazeći do dijagnoze slične onoj Miščevićevoj. „Očito je da u Hrvatskoj još uvijek previše dužnosnika shvaća osvajanje mandata kao osvajanje plijena. Oni su duboko uvjereni da su im preuzimanjem dužnosti građani poklonili javne resurse i da mogu s tim resursima raspolagati kako im god volja, umjesto da njima savjesno i odgovorno upravljaju“, smatra Petrović.

Neizvjesna borba s „hobotnicom“

On pritom nalazi da uz vlast SDP-a i HNS-a bilježimo svojevrstan žalostan nastavak trenda iz devedesetih godina 20. stoljeća: „Tad je jedna stranka bila toliko dominantna da je kontrolirala više-manje sve grane vlasti i onda se usuđivala raditi što god je htjela“. Situacija po njemu neće biti bolja dok se ne shvati da je smjenjivanje prvenstveno posljedica lošeg rada, a ne periferno važnih svjetonazorskih izjava. „I, naravno, kad konačno te famozne institucije izmaknu bar malo pritisku politike i počnu ozbiljno raditi svoj posao“, riječi su Zorislava Antuna Petrovića.

Tome presudno može pripomoći tek daljnje uporno zalaganje organiziranih društvenih struktura, ne samo oficijelnih vlasti, u razvoju demokracije. Od jačanja pozicije neovisnih medija, do modela reizbornosti narodnih predstavnika, a onkraj paušalnog moraliziranja i teorija mentaliteta. Nenad Miščević zaključuje da treba prepravljati i temeljno društveno uređenje, jer kapitalistički sustavi stvaraju problem, ali ne nude recept koji bi bio dobar za zemlje na periferiji Europske unije. „Hoće li javna sfera uspjeti izaći na kraj s tom 'hobotnicom'? Rado bih bio optimist, ali bojim se da su te nade malo preuranjene“, poantira Miščević.