Pravosuđe na Kosovu je od završetka rata podiglo nešto više od stotinu optužnica za ratne zločine, ali je to do sada dovelo do samo jedne presude. Prema istraživanju Kosovskog instituta za pravdu (KIP), oko 70 posto optuženih bili su etnički Albanci.

Ovaj institut bilansu kosovskog pravosuđa kritizira kao veoma mršavu, i to jednako u razdobljima kada je njime rukovodila misija UN na Kosovu (2000-2008. godine), misija EU (efektivno od 2009-2014) i domaće pravosuđe.

„Misije Unmika i Euleksa nikada nisu imale kao prioritet istraživanje, gonjenje i osudu optuženih za ratne zločine. Čini se da su obje misije imale ideju da zadrže status quo i da ne istražuju ratne zločine na Kosovu“, kaže Ehat Miftaraj, direktor KIP-a.

Prema bazi podataka nevladine srpske organizacije Fonda za humanitarno pravo, u dvije ratne godine krajem devedesetih je na Kosovu stradalo 13.535 ljudi. Među njima je bilo oko dve tisuće boraca UČK/OVK i oko tisuću pripadnika srpske vojske i policije. Pretežni dio čine civilne žrtve, uvjerljivo najviše etnički Albanci.

„Na kraju se ispostavlja da imamo samo jednu osobu koja je osuđena za ratne zločine“, nastavlja Miftaraj, dodajući da su Unmik i Euleks tako praktično „pružili punu amnestiju“ zločincima.

„Gotovo istu logiku i pristup prakticiraju i kosovske institucije, pošto od 2014. godine do danas nijedna vlada nije imala pitanje ratnih zločina kao prioritet“, navodi Miftaraj za DW.

Samo tri tužitelja

Naš sugovornik podsjeća da su Srbija, BiH i Hrvatska na nivou vlada i skupština usvajale strategije za ovu temu „dok je Kosovo to u potpunosti zanemarilo“.

„Kosovo je imalo solidnu osnovu za istragu ratnih zločina od 1999. godine, barem do 2014. godine, pošto su Unmik i Euleks imali mnogo više sredstava za istrage. Te misije su imale dovoljan budžet koji se mjerio desetinama milijuna eura, imale su međunarodne stručnjake, ali je nedostajala politička volja međunarodnog faktora da istraže ove slučajeve“, dodaje Miftaraj.

„Osim nedostatka političke volje, poslije 2014. godine nedostajali su i profesionalni resursi, jer specijalno tužiteljstvo danas ima samo tri tužitelja koji istražuju ratne zločine. A oni se bave i slučajevima korupcije, organiziranog kriminala, terorizma i drugih kaznenih djela, što znači da nisu u potpunosti posvećeni borbi protiv ratnih zločina“, kaže naš sugovornik.

Istina, više od dva desetljeća nakon rata neka od vodećih imena UČK/OVK-a i, kasnije, kosovskih institucija optužena su pred Specijalnim sudom u Haagu. Ehat Miftaraj odbacuje prigovore kosovske javnosti da je u pitanju „jednoetnički sud“ koji sudi samo Albancima. Posebno što, kako kaže, Kosovo kao država ima i mandat i obvezu istraživati sve zločine.

„Kosovo samo treba goniti zločine koji su počinjeni na njegovoj teritoriji i ne treba prihvatiti da se zločini koje je Srbija počinila na Kosovu prepuštaju nekoj drugoj državi. Ali to se naravno ne može sprovesti bez političke volje, bez jasne strategije i vizije, bez budžeta i sposobnih pravosudnih institucija“, kritizira Miftaraj i zaključuje: „Obveza je Kosova da istraži i procesuira sve zločine koji su počinjeni na toj teritoriji. Sve države bivše Jugoslavije to rade, ali Kosovo nažalost još uvijek ne.“

bš/bc/nr