Ako pretpostavimo da unutarnji dijalog o Kosovu još traje – a nitko još nije objavio da je završen – jedna ideja dobiva sve više prostora u srpskoj javnosti. Izvjestan broj intelektualaca, naime, inzistira na tome da bi rješavanje kosovskog pitanja trebalo povezati sa statusom Republike Srpske.

Objašnjenje je na prvi pogled jednostavno: ako Albanci na Kosovu imaju pravo na samoopredjeljenje i na osnovu toga potražuju punu neovisnost, isto takvo pravo bi se moralo tražiti i za Srbe u Republici Srpskoj. Zagovornici te teorije podsjećaju da se na etničkom principu raspala i bivša SFRJ i da se situacija na Balkanu neće riješiti dok taj princip ne bude važio za sve.

Neka vrsta kompenzacije

Takav stav nije trenutno dio političkog mainstreama, jer ga nije iznio ili podržao nitko iz vladajuće koalicije Srbije, ali on, reklo bi se, dobiva sve više pristaša u toj zemlji. Utoliko prije se može govoriti da će najvjerojatnije sve više dobivati na značaju kako se bude približavala konačna odluka o Kosovu.

Kako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uglavnom govori kako Srbija u tom procesu neće moći dobiti sve, ali će pokušati dobiti nešto ili izgubiti što manje, inzistiranje na neovisnosti Republike Srpske vidi se i kao neka vrsta kompenzacije za potencijalne gubitke oko Kosova. S druge strane, forsiranje takvog stava se u krugovima njegovih zastupnika vidi i kao pokušaj pritiska na zapadnu međunarodnu zajednicu kako bi se upozorilo na sve moguće komplikacije koje mogu nastati zbog rješenja kojim Srbija ne bi bila zadovoljna.

Tu bi također trebalo skrenuti pozornost na to da zabrinutost za sudbinu Bosne i Hercegovine već postoji, i to zbog rješenja koje trenutno djeluje najaktualnije, a to je korekcija granica između Srbije i Kosova. Veliki broj stranih političara u načelu podržava ideju razgraničenja ili korekcije granica, ali istovremeno upozoravaju kako to ostavlja prostor za posljedice po druge države na Balkanu.

Na takvu opasnost od „poteza na jednoj strani koji mogu dovesti do nekih posljedičnih poteza na drugoj strani", upozorava i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Selektivni principi

Povjesničar, politički aktivist i predsjednik nevladine organizacije Napredni klub Čedomir Antić za DW ocjenjuje kako su velike sile u jugoslavenskoj krizi nastupile licemjerno i da je pravo na samoopredjeljenje dano za 1.600.000 Albanaca, ali da to pravo nije dobilo 1.750.000 Srba izvan Srbije. To je, prema njegovim riječima, ostavilo gomilu problema u svim balkanskim državama.

„Podsjetit ću vas, a i zbog onih koji se pozivaju na Ustav SFRJ, da su Srbi, za razliku od Albanaca, imali status naroda. Tako da je potpuno logično da 1.100.000 Srba u Republici Srpskoj moraju imati ista prava kao 1.600.000 Albanaca. I jedni i drugi imaju želju da dobiju državu, a i jedni i drugi su dio međunarodno priznatih država. Ali, to nije službeni stav Srbije i mislim da taktika srpskog predsjednika nije da se takav cilj i postigne", kaže Antić.

Antić dodaje kako Srbija ne bi trebala inzistirati na tome da se jedan problem, za koji Evropska unija misli da je lokaliziran, proširi. „U tom smislu bi Srbija trebala reći: U redu, Srbija ne traži da se poveća. Srbija ne traži ni neovisnost za Republiku Srpsku. Ali traži samo ono što je svakome dano – a to je pravo da se opredijele. Jer, ne mogu to pravo imati samo Slovenci, Hrvati, Bošnjaci ili Crnogorci, i da su pritom jedini parametar granice koje je odredio komunistički režim. A moderna Europa je nastala na antikomunizmu", napominje Antić.

Republika Srpska – rezervna varijanta

Mislim da ta dva pitanja ne bi trebalo povezivati i da je Kosovo slučaj za sebe, kaže za DW Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam. „Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država, članica Ujedinjenih nacija, i ukoliko bi se jedan njezin entitet pripojio Srbiji, BiH bi se praktično raspala. Mi ovdje govorimo o suverenoj državi koja je uspostavljena Daytonskim mirovnim sporazumom, iza kojega stoje velike sile, i njezino rastakanje bi dovelo do posljedica koje svakako ne možemo ni predvidjeti", upozorava Popov.

Što bi u tom slučaju Srbija mogla dobiti i dobiva li bilo što time, ukoliko, recimo, krene povezivati ta dva pitanja – Kosovo i Republiku Srpsku? Aleksandar Popov smatra da se na taj način ne može dobiti puno. Popov podsjeća na to da je tijkom proteklih godina u Srbiji bilo političara koji su „željeli pojačati svoj rejting u pregovorima oko Kosova time što su bili za to da ako se izgubi Kosovo onda je rezervna varijanta pripajanje Republike Srpske Srbiji."

„Međutim, to je na neki način prijetnja praznom puškom, jer je to prosto nemoguće uraditi, a da ne dođe do međunarodnog sukoba. Republika Srpska se ne može izdvojiti bez suglasnosti Amerike koja, bez obzira na sve, primjer Bosne i Hercegovine vidi kao uspješan završetak ratnog sukoba", napominje Popov.

Signal međunarodnoj zajednici

Postoji i još jedno objašnjenje za povezivanje ta dva pitanja, a to je da srpska strana na taj način šalje poruku međunarodnoj zajednici ne bi li se tamo još jednom zapitali je li inzistiranje na punoj neovisnosti Kosova pravi lijek za balkanske probleme. Ima, međutim, i onih, poput Mladena Ivanića, člana Predsjedništva BiH, koji kaže „da se Srbija povezivanjem ta dva pitanja jednog odriče: ako je Kosovo Srbija, onda to ne može biti i Republika Srpska". Stoga se i čitav manevar vidi kao nekakav pokušaj da se ojačaju srpske pregovaračke pozicije. Ali Popov i to vidi kao račun bez krčmara i dodaje da se „i to može vidjeti kao dio politike Milorada Dodika koji na taj način pokušava učvrstiti svoj položaj u biračkom tijelu u Republici Srpskoj".

S druge strane, Čedomir Antić ističe da Srbija u ovom slučaju mora inzistirati na principima. Moje uvjerenje je da govorimo o principu, napominje Antić. „Ako jedan narod ima pravo opredijeliti se, a to pravo nije dano nikom drugom, onda taj princip treba mijenjati. Pošto Srbi u BiH imaju svoju državu koja se zove Republika Srpska i koja je priznata međunarodnim sporazumom, onda je logično da i Srbi dobiju neka prava. Zato smatram da bi najbolje rješenje bila jedna velika međunarodna konferencija, uz sudjelovanje velikih sila, i da na toj konferenciji budu otvorena sva pitanja i da se primjene isti principi na Balkanu."

Neovisnost ne može – podjela može?

Iako je već primijećeno da se vlasti nisu izravno izjašnjavale o povezivanju pitanja Republike Srpske i Kosova, naši sugovornici i ne očekuju da će se to dogoditi. Aleksandar Popov smatra kako „Aleksandar Vučić shvaća da povezivanje ta dva pitanja može samo štetiti daljem tijeku pregovora oko Kosova".

A Čedomir Antić primjećuje da je zapravo ključno pitanje tko može ozbiljno shvatiti Srbiju „koja ima dvadeset raznih rezolucija i deklaracija koje kažu kako je Kosovo Srbija i da neće prihvatiti podjelu. A onda se pojave tamo neka premijerka, i predsjednik, i ministar vanjski koji govore o razgraničenju i podjeli, a ujedno svi oni kažu da neće priznati neovisnost Kosova."