Ahmadi je već petnaest godina čuvar kršćanskog groblja na jugu Teherana. Njegovo "carstvo" se prostire iza velikih željeznih vrata i svakodnevno provjerava, što se dogodilo na groblju velikom otprilike kao sedam nogometnih igrališta.

Po potrebi kosi travu i obavlja sitnije popravke, ali tog dana je ljut: opet je jedna nadgrobna ploča napukla. Prošle jeseni još nije bilo niti traga pukotini, ali je mraz zime vjerojatno učinio svoje. "Prokleta hladnoća", psuje i nastavlja obilazak.

Europljani žele sačuvati groblje

U Teheranu se osjeća proljeće: obitelji se vraćaju s praznika iranske Nove godine Novruza i ulice su prepune ljudi. Čuvar groblja niti ne sluti da se o "njegovom" groblju raspravlja na sasvim drugom, mnogo utjecajnijem mjestu: u veleposlanstvu Austrije na sjeveru Teherana su se okupili diplomati iz sedam europskih zemalja. Na tom groblju leže posmrtni ostaci i njihovih državljana i diplomati su odlučni učiniti sve kako bi spasili to groblje.

Velegrad poput Teherana se širi, a groblje je već odavno okruženo stambenim naseljima. Mnogi građevinski poduzetnici bi rado uklonili to groblje i tamo sagradili zgrade za žive. "Nešto se mora poduzeti", upozorava katolički svećenik u Teheranu Miklós Karpati. Iranska kršćanska novinska agencija Mohabat uvijek iznova izvješćuje o slučajevima vandalizma na kršćanskim spomenicima i crkvama. "Ta uništavanja nisu iznimka. Ali kod nadležnih uvijek nailazimo na nerazumijevanje."

Put do groblja vodi kroz uske uličice predgrađa Darvazeh Doulab na jugu grada. Sve je nakrcano dvokatnicama od cigle boje pijeska, a ulicom teče odvod prljavo smeđe boje. Ponegdje se nalaze gradski parkovi, jedva veliki kao tenisko igralište, gdje se stanovnici, usprkos smogu i dimu, odmaraju grickajući sjemenke suncokreta, izvaljeni na klupe ili igrajući tavlu - kako u Iranu zovu backgammon, igru koja je i potekla iz te zemlje.

U tom gradskom komešanju odjednom stojimo pred velikim željeznim vratima koja se otvaraju uz škripu i širok smiješak Ahmadija, pokazujući ne baš dobro stanje njegovih zuba. Danas je došao i Siavaš Rastegar kako bi posjetio grob svoje bake - ali on je i arhitekt koji odlično poznaje povijest ovog groblja.

Mauzolej za liječnika šaha

Studirao je na uglednom londonskom Architectural Association i objašnjava nam, kako je ovo groblje uopće nastalo: "Prvi pokop se ovdje održao 1855. godine. To je bio dr. Louis Cloquet, Francuz i osobni liječnik Nasrudin-šah Kadžara, vladara Irana. Obzirom da tada nije bilo groblja za katolike, šah mu je dao izgraditi mauzolej izvan grada".

Europljani su tada, druge polovice 19. stoljeća, uživali velik ugled u Iranu. Kraljevska kuća Kadžara je također željela imati koristi od tehničkog napretka i znanosti, a razlika u vjeri nije bila osobiti problem.

Zapravo, sve do 1996. je ovo groblje koristila zajednica kršćana u Iranu. Naravno, ne samo katolika: postoji pet dijelova groblja za različite vjeroispovijesti, za vjernike Armenske katoličke crkve, Armenske apostolske crkve, Asirske crkve istoka, za pravoslavce i za katolike.

Iranci zapravo to groblje zovu tek "Armensko", ali i arhitekt ističe kako su svjesni povijesnog značaja ovog mjesta. "Postoje planovi ovo područje pretvoriti u park, ali ovo groblje je dio nacionalne kulturne baštine i stoji pod zaštitom. Ali, mi smo ipak u Iranu," dodaje.

"Valjda sam i ja pomalo kršćanin"

Čuvar groblja si je u međuvremenu skuhao ručak i objeduje u svojoj čuvarskoj kućici: tradicionalno, držeći tanjur s rižom u lijevoj ruci i grabeći ga lepinjom u usta. Tek što je počeo uživati u svom obroku, iz nedaleke džamije se oglasio mujezin pozivajući na molitvu. Ahmadi se ne obazire, nego nastavlja s ručkom: on je doduše musliman, ali već odavno nije bio u džamiji na molitvi.

Uopće, na tom groblju živi kao samotnjak: ako ga netko i dođe posjetiti, to su obično ili čuvari drugih groblja, ili vojnici iz nedaleke vojarne koji kod njega popravljaju svoje motocikle. Inače su to uglavnom kršćani i stranci koji obilaze groblje. Čak i za ramazana, Ahmadi se ne drži propisa: "Postiti? Ne, hvala. Nakon toliko godina na groblju sam valjda i ja pomalo postao kršćaninom" - šali se čuvar groblja.

Ipak, to je samo šala: vjerske zajednice ne smiju misionirati u Iranu i svoje obrede uglavnom vrše iza zatvorenih vrata. Neke zajednice su vremenom stekle privilegije o kakvima muslimani Irana ne smiju niti sanjati. Tako su na primjer Armenski klubovi omiljeno okupljalište stranaca jer se tamo smije točiti alkohol i plesati. Ali muslimani ne smiju unutra - to je cijena tih privilegija.

I Ahmadi je nešto načuo o tim mjestima, čak o mjestima gdje se žene sunčaju bez marama - a možda čak i bez mnogo toga drugog. To nije nikad vidio, a nikad nije niti pitao posjetitelje, što je u tome istina. Diskrecija je također dio posla čuvara groblja.

Uz vino i klavir prema Ahmedijevom carstvu

Zapravo, u tim Armenskim klubovima izgleda mnogo čednije nego što si Ahmedi zamišlja. Na betonskom podu obojenom u crveno su posloženi redovi stolova i stolica, a u uglu jedan tamnoputi muškarac, u bijelom odijelu i s ružičastom kravatom, nešto nabada po tipkama klavira. Neki gosti su doista došli u večernjoj garderobi, neki tek imaju vestu prebačenu preko ramena. Uglavnom se pije crno vino, ali se jede ipak tek - teletina.

Neki od njih će možda zatrebati i mjesto na carstvu Ahmedija. Službeno, tamo se više ne smiju otvarati novi grobovi, nego se prije svakog ukopa mora tražiti posebna dozvola gradske uprave. Katolički svećenik Karpati tvrdi kako ima još dovoljno mjesta na groblju i već dugo radi na tome da to groblje opet postane službeno mjesto ukopa za kršćane. Ali mlinovi birokracije melju polagano - pogotovo u Iranu.

Ahmadi je završio još jedan obilazak groblja i opet je vrlo nezadovoljan: ovaj puta je otkrio jedan nadgrobni spomenik koji se prevrnuo. "Opet još jedan manje", mumlja za sebe.