Za Sirijca Whalida je početkom tjedna bijeg u Europu završio iza jednog oborenog borovog debla u šumi Bialowieza. Nije mogao dalje. Migranti iz njegove skupine bili su mlađi i jači. On ima 44 godine. Ostavili su ga u šumi. Poslali su koordinate poljskim humanitarcima.

Pre nego što je potpuno iscrpljen zastao, on se s ostalima tri noći probijao kroz jednu od posljednjih prašuma u Europi. Danju su se krili od policije – stotine policajaca i vojnika naime češljaju područje u potrazi za „osobama koje su povrijedile granicu". Uspio je proći i opasnu, zabranjenu vojnu zonu. Na dvadeset i petom kilometru poljskog teritorija nije mogao dalje.

Poljski volonteri dobili su poruku i okupili su se na rubu šume. Ali potraga je mukotrpna. Ne smiju koristiti džepne lampe, kako ne bi privukli pažnju policije. A i koordinate u toj divljini nisu baš potpuno pouzdane.

Očajnički poziv u pomoć

Volonteri napreduju metar po metar kroz gusto raslinje, kako bi pronašli Whalidovo sklonište. Prolaze sati. On je sve očajniji. Njegova posljednja šansa je Laila (ime promijenjeno), jer ona zna arapski. Laila je s njim uspostavila kontakt preko mobilnog telefona.

„Pomozi mi, molim te, molim te", preklinje je. Laila mu kaže da se strpi još samo deset minuta i da su ljudi koji će mu pomoći već krenuli. „Pomozi mi, tako ti Boga", kaže Whalid. On je bez vode, jedva govori. „Pomoć odmah stiže, samo još malo“, tješi ga Laila. Satima mu neprestano ponavlja da izdrži, da će pomoć, hrana i voda stići.

Lailina organizacija preko svojih odvjetnika u Whalidovo ime odmah postavlja zahtjev da se odobri tretman u ekstremnoj humanitarnoj situaciji. To je jedini način da ga policija ne vrati odmah preko granice.

Oko 22 sata nam na parkiralištu kod šume stiže vijest da su našli Whalida. Laila i dva lokalna fotografa i tim DW-a kroče kroz šumu prema njemu. Whalid je uspio doći na 50 metara od jednog puteljka. Našli su ga sklupčanog iza oborenog debla. Drhti, ne može više ni hodati.

Aktivisti humanitarne organizacije odlučili su pozvati hitnu pomoć. On ima bolove u predjelu srca, dehidrirao je, treba mu pomoć liječnika. Daju mu vodu, topli pokrivač, Laila ga tješi. On je, kao i većina onih s kojima dijeli istu sudbinu, htio u Njemačku. Ali njegov bijeg je okončan. Kada stigne vozilo hitne pomoći, policija će biti automatski informirana. Njegova sudbina je onda u rukama policajaca.

Čekamo neko vreme na ulazu za hitne slučajeve u mjesnoj bolnici u Hajnowki. Ljubazna sestra nam nakon nekog vremena kaže da nema razloga za strah, jer će izbjeglicu zadržati najmanje do sutra u podne. To znači da je Whalid barem ovu jednu noć siguran da ga neće vratiti preko granice.

Na granici je sada mirnije

Pawel (pravo ime poznato redakciji) koji radi za tu poljsku humanitarnu organizaciju kaže da su u rujnu primali i po trideset takvih noćnih poziva. A sada jedan do dva. To je efekt drakonskih prepreka i 15.000 čuvara granice.

Pawel ima više iskustva od svojih kolega, pomagao je u Grčkoj i u drugim balkanskim zemljama za vrijeme velike humanitarne krize 2015./2016. Kaže da već duže vrijeme postoje izvještaji o prisilnom vraćanju izbjeglica preko granice – to se zbivalo u Grčkoj, Bugarskoj, Hrvatskoj, kaže on. Ali dodaje da je ovako sustavno kršenje međunarodnog prava kao u Poljskoj ipak izuzetak. I ne vjeruje da će ova kriza na poljsko-bjeloruskoj granici uskoro proći.

Doduše, nakon intervencije njemačke kancelarke, Minsk je smjestio dio izbjeglica u jedno skladište i u nekoliko hotela. A u četvrtak je stigao i prvi avion iz Bagdada kako bi evakuirao iračke Kurde koji su htjeli odustati od svega i napustiti Bjelorusiju. Među njima je i mnogo žena s malom djecom. Oni ionako više nemaju nikakvu šansu ući u Poljsku na službenim graničnim prijelazima. Ali Pawel smatra da se manje skupine muškaraca i dalje pokušavaju domoći Poljske preko granice duge 400 kilometara.

Šumska područja su idealna za takve pokušaje. Poljska vlada namjerava od prosinca instalirati visokotehnološku, žičanu ogradu na granici, ona bi bila duga 180 kilometara, opremljena kamerama i dronovima. Ali onda ostaje još 200 kilometara neprohodnog, močvarnog terena na kojem se ne može podići ograda. Tu čak ni policija nije najveći neprijatelj izbjeglicama, već zima i divljina.

Potresne akcije spašavanja

Pawel je naučio kontrolirati emocije koje su neizbježne kada je čovjek svakodnevno suočen s izbjegličkim sudbinama. Ali neke akcije su mu se ipak duboko urezale u pamćenje. Početkom rujna, kada je granica bila još uvijek poprilično otvorena, i kada su došle prve izbjeglice, Pawel je dobio poziv s jednog proplanka u šumi. Tamo su našli devet žena iz Konga, bez cipela i jakni, samo u japankama i ljetnoj odjeći. „One uopće nisu znale gdje su, a krijumčari su im obećali lak put do Europe".

Pawel se sjeća kako su morali objasniti tim ženama da nemaju nikakve šanse da prođu kroz jedno poljsko selo, a da ih nitko ne primijeti. „Sve su zaplakale". Shvatile su da je njihov pokušaj da se domognu cilja propao i da su izgubile tisuće eura.

Krijumčari iz pograničnog područja smislili su i plan kako da izbjeglicama uzmu novac kada uđu u Poljsku. Oni organiziraju transport do njemačke granice. To košta.

Krijumčari voze sporednim i šumskim drumovima, zaobilazeći tako prilaze većim gradovima koje kontrolira policija. Kao i mnogo puta prije toga, humanitarna nevolja nekih ljudi je nekim drugim ljudima prilika da zarade novac.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu