DW: Gospodine Krastev, Vaša nova knjiga ‚Je li već sutra?‘ bi se uskoro trebala pojaviti na 19 jezika. U njoj opisujete sedam paradoksa pandemije koronavirusom, ali na kraju se ipak radi o budućnosti globalizacije. Prvi paradoks bi se ovako mogao opisati: virus je produkt globalizacije i istovremeno je pokreće naprijed. Kako bi se to dalo objasniti?

Ivan Krastev: Za mene osobno je bilo najveće otkriće da pratimo jednu krizu koja ima vrlo puno lica i koja se kreće u vrlo mnogo različitih smjerova. Na primjer, korona pokazuje tamne strane globalizacije. Međusobna ovisnost, ekonomska međusobna ovisnost se više neće promatrati samo kao izvor sigurnosti, već i kao izvor nesigurnosti.

Tako smo na primjer došli do zaključka da smo potpuno ovisni o medicinskim proizvodima, koji dolaze s druge srane zemaljske kugle. I da se u trenutku krize ne možemo na to osloniti da će moći doći do nas. U isto vrijeme otkrivamo da virus, koji se pojavio na drugom kraju svijeta, može promijeniti život svakoga od nas. To su tamne strane globalizacije.

Međutim, istovremeno doživljavamo globalizaciju duha svakog pojedinca. Odjednom smo počeli živjeti u istom svijetu. Zamislite nekoga tko ne govori nijedan strani jezik i koji živi u jednom malom gradu ili na selu. Taj čovjek može vrtjeti kanale i slušati sve jezike, od kojih ne razumije ni riječ, ali točno zna o čemu se radi u središnjim vijestima na svakom jeziku. Jer, svijet priča samo o jednoj stvari.

U Vašoj novoj knjizi konstatirate da bi Europljani u vremenima ekonomskog straha mogli prepoznati da nacionalizam ekonomski nije održiv. Švedska je u pandemiji izabrala svoj put, ali se sada suočava s istim ekonomskim poteškoćama kao i ostatak Europe. Hoće li Europska unija igrati snažniju ulogu u predstojećoj ekonomskoj krizi, uzrokovanoj Covidom 19, nego što je igrala u borbi protiv samog virusa?

Sigurno! I to već sad vidimo, dobra potvrda za to je prijedlog Merkel-Macron. A Švedska je zaista klasičan primjer za to da kakve god odluke donese jedna vlada, ono što će se dogoditi s njezinim gospodarstvom ovisi i o odlukama vlada drugih zemalja.

Švedska je odlučila ne zaustavljati gospodarstvo, u nadi da će tako značajno ograničiti ekonomske troškove krize. Oni ne zatvaraju, ali zatvaraju drugi. Zbog toga se kamioni, koji se proizvode u Volvoovim tvornicama u Švedskoj, nisu mogli proizvoditi, jer dijelovi koji se uvoze iz drugih dijelova Europe ili svijeta nisu mogli stizati. Na kraju ćemo se naći u situaciji, gdje će ekonomski pad ove godine u Švedskoj biti veći, nego u nekim zemljama poput Poljske ili Austrije, koje su potpuno obustavile svoje gospodarstvo.

Ako se svijet zaista kreće u smjeru protekcionizma, ako globalizaciju prati regionalizacija i određena doza deglobalizacije: najveći broj europskih zemalja, čak i najvećih kao Francuska i Njemačka, su premale da bi mogle biti ekonomski protekcionističke.

Vi dovodite u pitanje tvrdnju da su se autoritarni režimi bolje izborili s Covidom 19, nego demokratski izabrane vlade – i identificirate dva glavna čimbenika za uspješno svladavanje pandemije. Koja?

Na početku krize je zaista izgledalo razumno pretpostaviti da bi se autoritarni režimi bolje mogli izboriti s pandemijom od demokratskih; ali, ono što u stvari vidimo je nešto potpuno drugačije: neki autoritarni režimi su se dobro izborili s koronom, a neki ne.

Priroda političkih režima, dakle nije bila presudan čimbenik. Postoje još tri čimbenika: prvi je osnovno povjerenje u stanovništvo. U ovakvim tipovima krize se ljude ne može uhititi i onda misliti kako se kriza može tako pobijediti. Ljudi bi trebali početi prati ruke. Za to je potrebna određena doza povjerenja, jer ljudi moraju odgovoriti na poruku vlade.

U jednom društvu s velikim povjerenjem kao što je u Njemačkoj, i da budemo iskreni i u Kini, gdje je povjerenje u vladu isto tako prilično veliko, neke smjernice u korona-krizi su dobro funkcionirale. U zemljama kao što je Iran autoritarnost i nije baš pomogla da se dobije reakcija kakvu je željela vlada.

Drugi čimbenik su naravno državni kapaciteti. Ne samo koliko novca se izdvaja za zdravstveni sektor, već i koliko brzo se država može organizirati, preusmjeriti, kako može komunicirati.

Treći čimbenik su iskustva sa sličnim infekcijama. Nije slučajnost da su pojedine azijske zemlje poput Hong Konga, Kine ili Singapura, koje imaju različite vlade, već u startu reagirale djelotvorno, jer imaju 10, 15 godina iskustva i zbog toga su imali više maski nego bilo tko drugi.

Bugarski politolog Ivan Krastev je voditelj Centra za liberalne studije u Sofiji i suradnik Instituta za znanosti o ljudima u Beču.